Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku
Krajem godine 2023. stigao mi je mail velikokladuške srednje škole “Dr Husein Džanić” – Potpisao ga je njezin direktor, Elvis Ćatić. Direktor se pripremao sa svojim saradnicima obilježiti 20.godišnjicu škole, pa je saznao od potomaka rahmetli dr Huseina, po kojem se škola zove, da sam mu bio za života u Zagrebu, blizak prijatelj. Moli me da im izađem u susret i napišem prigodno sjećanje o svom prijatelju za monografiju o školi koja se priprema za tu svečanu zgodu. I napisao sam Uskoro ću s članovima obitelji prisustvovati toj obljetnici i promociji monografije i kojoj je i moj tekst koji je sada pred vama.
Dr Huseina Džanića upoznao sam neobičnim, lančanim posredovanjem svoje kćerkice Leyle, supruge Smaile i, najvažnije u nizu – Ksenije, Leyline razrednice, supruge rahmetli profesora o kojem bih želio napisao nekoliko rečenica iz svog krhkog sjećanja.
Te godine, 1983., moja je kćerka završavala osnovnu školu Božidar Maslarić. Razrednica joj je bila gospođa Ksenija Cej, divna osoba i odlična pedagoginja slovensko-hrvatskog porijekla. Kasnije je i mojoj mlađoj kćerki, Hani, bila profesoricom, što me posebno radovalo. Smaila je obično išla na roditeljske sastanke, pa bi mi uvečer prepričavala njihov sadržaj. Profesoricu je, nerijetko, susretala i na ulici, jer stanujemo tačno preko puta škole. Zaustavile bi se i upitale za zdravlje, za djecu, izmijenile i poneki recept. Tako mi Smaila ispriča da je Ksenija u jednoj takvoj zgodi spomenula i svoje dječake, osnovnoškolce – Emira i Emina. I svog supruga, Huseina. „A čim se bavi vaš suprug…“, upitala je Smailu. Lakonski je odgovorila, kao da sam neka neotkrivena veličina: „Piše, piše…“
Uskoro sam vidio Huseina. Došao je pred svoju suprugu nakon roditeljskog sastanka, i Ksenija ga je upoznala sa Smailom. Stajali su ispred škole, pa sam ih vidio s prozora, te im se s radošću priključio. Upoznavanje je bilo u toku, dr Džanić je baš pružao knjigu mojoj supruzi, a onda je ona rekla: Evo i Ibrahima! Kao naručen!
Dočekala me ispružena profesorova ruka, srdačno smo se rukovali imena izgovarajući, dok mi je ljevicom uručivao knjigu, dar koju mi je namijenio: Ovo je moja nova knjiga, Ibrahime, za vas je! “Ibrahimu…, od srca!…” Knjiga je, koliko se sjećam bila priručnik ili udžbenik o tehnologiji zrakoplovnog materijali. Razgledao sam joj korice, a on mi je govorio: U predgovoru sam podvukao dva retka, obratite pažnju na njih. Citat je, ali nije navedeno iz kojeg izvora, – kazao je. Bila je riječ o citiranim kur’anskim ajetima čija se savremena tumačenja vežu za spoznaju o brzini svjetlosti!
Druženje s dr Džanićem, mudrim i vedrim čovjekom
Ali, svojevrsno druženje je započelo kada smo, kao članovi Inicijalnog odbora za Osnivačku skupštinu Kulturnog društva Muslimana Preporod Hrvatske u Zagrebu, ostvarili ono što smo predugo željeli. Da i mi, kao svi ostali manjinski narodi u Hrvatskoj imamo nešto svoje, nešto po čemu se možemo prepoznati a istovremeno to prezentirati u koloritnom kulturnom mozaika mlade hrvatske države.
Dr Husein Džanić bio je u prvom sastavu Glavnog odbora Preporoda, izabran na Osnivačkoj skupštini 2. maja 1991. godine. Dok je trajala utemeljiteljska skupština, stizale su vijesti o prvm pucnjima i prvim mrtvim glavama na Plitvničkim jezerima. Pobuna Srba poprimala je oružane oblike. A onda je počeo rat.
U napetosti i između sirena za opću opasnost, ipak smo se vrlo često susretali, pokušavali živjeti normalnim, svakodnevnim životom Zagreba. Neke od tih susreta ubilježio sam u svoj povremeni dnevnik. Dr Džanića prvi put spominjem u Dnevniku tjedna naručenom od Zagrebačkog studija Hrvatskog radija, emitiranog 17. VII. 1991. Uvrstio sam ga i u svoju knjigu Zavođenje Muslimana.
Utorak, 16. VII. 1991.: Članovi Glavnog odbora Preporoda dr Džanić i dr Čamdžić pričaju mi o planiranom projektu s kojim bismo se mogli natjecati u Ministarstvu za znanost Republike Hrvatske. Spominjen, kao usput, da ministar (za zannost), (dr Osman Muftić, op.p.), možda više ne želi biti ministrom i da će vjerovatno dati ostavku. A razlog? Zbog pokrštavanja porodice Peco (i osobnog kumstva predsjednika Hrvatske, dr Tuđmana, op.p.), podjele Bosne…
U našim susretima, posebno ugodnim na njegovoj predvečernjoj terasi ravnog betonskog krova bivše šupe uz obiteljsku kući u Đurđevačkoj ulici gdje su, adaptacijama i preinakama dobili vlastiti laboratorij koji je proizvodio, po vlastitom doktorovu patentu, seriju higijenskih proizvoda.
Od samog početka bili smo spontani u ophođenju, nije nedostajalo smijeha i vedrine! U tim prvim susretima spominjali smo Cazinsku krajinu, epske krajiške junake koji su živjeti i ostali u slavi neumrli, pa sve do vremenski bližih tema, npr. o Cazinsku bunu o kojoj sam tada možda prvi put čuo da se uopće dogodila!
Dr Husein me fascinirao poznavanjem historije koju nismo učili, o povijesnim figurama za koje sam nekada mislio da su izmišljene, s lahkoćom je citirao Bašagćevu povijensicu ili one Lopašićeve studije o Krajini, ili pak njegovu drugu, stogodišnju, “O dva hrvatska junaka fra Luki Ibrišimovići i fra Marku Mesić” (koju mi je darovao dr O. Muftić) – nepoznatu nam stranu “hrvatske istrage muslimana”, dakle genocida u punom opsegu! Naravno, uz to te izvore povijesne, realizirali su austrojski generale koji su pokretali ta ratna (muslimanska) etnička čišćenja (Like i Banije)… Zatim nas je vodio s terase u biblioteku, da je razgledamo, da nam pokaže knjige za koje sam mislio da ne postoje! Sa svakog svog putovanja, u slobodno bi vrijeme kopao po antikvarijatima ako bi ih uspio pronaći, i iz njih izvlačio knjige koje su u Bosni najčešće bile uništene i/li nepoznate.
Znao je , kao rijetko ko, psihologiju i povijest Krajine
Mjesecima prije pokretanja časopisa Behar, molio sam ga da odmah započme pisati o onom što nam je najpliže – a što se očito zaboravilo ili će se ubrzo ugasiti u pamćenju. Uskoro mi je telefonirao da se nađemo, najavio je svoj tekst: Gotov je i želi mi ga predati. Sve što smo pričali, spominjali u usmenim raspredanjima – našlo se u njegovom prvom tekstu specijalno pisanom za Behar.
„Proći sve kroz što su prošli Muslimani Cazinske krajine i ostati živ, nije mala stvar. Sve što je bilo naše, značilo je tuđe za obje carevine. Bolesti i glad bile su svakodnevnica stanovnika Cazinske krajine. Narod se sjeća, a Bašagić 1900. godine zapisuje: „Na 23. juna 1790. general Walisch s brojnim četama i dobrim spravama i lubardama obsjedne Cetin sa svih strana, koja je branio i sto dvadesetgodišnji starac kapetan Ali-beg Beširević s hiljadu druga. Svi Cetinjani osim staroga kapetana i 124 druga (koji su pobjegli u Malu Kladušu) nađoše junačku smrt u borbi za svoje ognjište. Četiri dana gorio je Cetin, dok nije sve dogorjelo što bješe od drveta,“ – Tako je dr Husein Džanić započeto svoj vrlo studiozno sačinjen tekst Liječenje i lijekovi u Muslimana Male Kladuše. Kad je došlo vrijeme, izašao je prvi proj Behara (u ljeto 1992.), s prvim dijelom tog odličnog teksta o historiji, o historiji liječenja, o narodnoj predaji i prenošenju znanja o liječničkim znanjima i vještinama, o bolestima i ranama od kojih su umirali ranjenici i u mirnim vremenma i u čestim graničnim sukobima.
To je zaista briljantan esej o malo poznatim traumama običnih ljudi, istaknutih branitelja i neumrlih heroja, kao i o načinima spravljanja lijekova i liječenju u „bolnicama“ zvanim berbernicama. U tom je tekstu, vrlo zanimljivo i njegovo osobno pamćenje ili opažanje koje je dobio u porodici prenošenjem s koljena na koljeno, jer ne vidimo da je do tih podataka mogao doći iz napisanih knjiga koje u njegovoj mladost još nisu postojale, ali je postojala živa arhiva u živim našim didovima i nanama. On piše: Sjećanje o pružanju pomoći prenosilo se s koljena na koljeno, od djedovih usta na unuka i tako se do danas sačuvalo znanje kako previti ugnojenu ranu, kako namjestiti slomljenu ruku ili nogu, kako napraviti lijek za groznicu. Pravi meštri u namještanju iščašene ruke ili noge, početkom ovog stoljeća u Maloj Kladuši, bio je Husein Čejvanović, za „pravljenje“ želuca Šaha Ćelić, a za pravljenje „likova“ – Abdija Džanić…“ To su bili glasoviti narodni liječnici sa narodnim univerzitetima – jer možda stoljećimo prije Čejvanovića, Šahe i Abdije nije bilo nikoga ko je znao tako dobro „ličiti i bole vidati“, osim njih i sličnih njima.
U drugom nastavku Did je o bolama priča, preuzima nauk svog dida, i doslovno se poziva na njega. “O bolama (bolestima) naš je dida podosta znao – opisivao ih je svojim slikovitim bosanskim jezikom: „Bole mogu biti vanjske, unutrašnje i džanbole (duševne bolesti).“ – piše Husein očito iz vizure svog djetinjstva. Citira svog djeda u lijepoj ikavici i u raznolikoj leksici sa puno turcizama ali i prelijepih arhaičnih slavenskih bosanskih leksema, nerijetko punih poezije. Na kraju odaje svojevrsno priznanje svom djedu kontekstualniziraući njegova kazivanja s vremenom u kojem su još bili svježi tragovi usmene predaje, junačkih vremena i znamenitih junaka.
„Bila su to kazivanja po sto puta ponovljena, mog 84-godišnjeg djeda Osmana Hašića, koji nam je pričao sve do svoje smrti 1942. godine. S uživanjem nam je govorio o „bolama, likovima i ličenju“, o „jilu i pili“, o „muškom i ženskom odilu“, o „mejdanima i četovanju“. O „Hrnjici Muji, Halilu, i Hasanagi Pećkom, o „klisanju i šuškanju“, o „Baš Čeliku, Tali Ličaninu i Mustaj-begu Ličkom. Znao je do pola zimske noći zabavljati svoje unuke i pripovijedati im o svom radu , životu i običajima kako je znao i pamtio od svojih „didova i nana“ S njegovim pričama duge zimske noći su za nas djecu bile kratke.
Rat se rasplamsavao u Hrvatskoj sa “pobunjenim Srbima”, sa ostacima srbiziranje “Jugoslavenske narodne armije”. Obolio je. Tri puta sedmično išao je na dijalizu. Nadao se da će doći na red na transplataciju. Strpljivo je podnosio svoju nevolju.
Telefonom bi mi obično komentirao neki ratni, kobni događaj. Sad mi veli da mi želi nešto reći o Ahmićima u kojim je izvršen grandiozni zločin HVO-a. Podstaknut je izvještajem Mazowieczkog, “Hajde, dođite ti i Smaila, čim malo zahladi”, veli mi.
Sredina je augusta, dan je vrel i toplotni val je na vrhuncu baš tog dana, na Veliku gospu, 15. augusta.
Iz Dnevnika: Ahmići, selo tehničke inteligencije
15. VIII. 1993.
U domu dr Džanića. Sa Smailom uživam u prijateljskoj toplini s njegovom suprugom Ksenijom, njihovim Emirom. Dragi je prijatelj bolestan: svaki drugi dan je na dijalizi. Bolest se pojavila prije nekoliko mjeseci, dok se ‘čuvao’ od srčanih problema koji ga duže vrijeme potresaju. (…)
Hvali zadnji broj (šta broj: to je trobroj!) – Behara. Ali, bolest ga umara pa se opravdava što nije napisao novi, obećani tekst o alkemiji, a i da je pročitao tek jedan dio naslova…
‘A vidiš, povodom Ahmića (izvještaja Mazowieczki), tamo sam ti ja trebao živjeti! Kad sam bio mladi inžinjer, čini mi se 1959. Postavljen sam za direktora tvornice eksploziva u Vitezu. Imao sam veliku plaću za one prilike, pa mi predsjednik općine predloži da u Ahmićima izgradim kuću, a da se mladim stručnjacima daju društveni stanovi. U Ahmićima je Općina davala besplatno gradilište. Sjećam se da su tada u Ahmićima bile samo tri kuće, seoske. Vidiš, kuće koje su srušili i spalili, nisu seoske, nego su sve to bile vila do vile.
Ne mogu vjerovatio! – gledam doktora zapanjenim očima. Izvještaj Mazowieczkog govori o selu, ali i sve vijesti u novinama. A to je zapravo selo stručnjaka, tehničke pameti do koje se ne dolazi svaki dan nego se stječe desetljećima. Sad mi je iznenada izronio potpuino jasan motiv zlikovaca. Zašto se onda analitičari čude i zašto podvlaće „kako to selo nije imalo nikakav strateški značaj u vojnom smislu“. Nije imalo!
Životopis
Neosporno je da su se u dječaku snažni poticaju pamćenja i učenja, razmišljanja i odgovornosti oblikovali u tim dječačkim godinama – u ambijentu upečatljive, surove stvarnosti siromaštva ljudi Male Kladuše i usmenih predaja koje mu je pripovijedao 84-godišnji dida Osman Hašić.
Huseinova majka zvala se Šerifa, a otac – Abdo, ili Abdija, kako su ga obično izgovarali Bošnjaci, dodajući mu „narodski“ morfološki oblik. Po podacima koje je sam sredio i isprintao i osobno mi ustupio za objavljivanje, priredio sam, u nešto skraćenom obliku, kronologiju njegovog štolovanja i znanstvene karijere, prepričavajući je u 3. licu ili doslovno citirajući kako je napisana, u ich formi.
Dječak Husein je, nakon četverogodišnje osnovne škole završene u Maloj Kladuši, pohađao Nižu gimnaziju u Velikoj Kladuši. U Karlovcu je završio srednju tehničku školu, a diplomu kemije stekao na Prirodno-matematičkom fakultetu u Sarajevu. Postdiplomski je pohađao na zagrebačkom Tehnološkom fakultetu, na kojem je magistrirao i doktorirao g. 1974. temom Prilog poznavanju kemije metalohelata poliokso spojeva.
Kraće je vrijeme radio u laboratorijama Tvornice tanina u Sisku (1956 – 1957), zatim je upravitelj laboratorije Tvornice lijekova „Bosnalijek“ u Sarajevu (1958 – 1970), te ravnatelj laboratorije kemijske industrije „Slobodan Princip Seljo“ u Vitezu. “Poslije toga djelujem kao profesor kemije na gimnaziji u Velikoj Kladuši (1964-1967) i na Pedagoškoj akademeiji u Petrinji (1967-1973). Od 1973. Radim kao docent a zatim kao izvanredni profesor na tehnologiji materijala na Višoj zrakoplovnoj školi u Zagrebu. Od 1983.godine kao izvanredni a od 1984. kao redovni profesor na Fakultetu prometnih znanosti Sveučilišta u Zagrebu.”
Slijede podaci o stručnom usavršavanju u Njemačkoj, na Sveučilištu Karslsruheu kod profesora Hansa Mussoa (1972) i drugi put u Sarrbruckenu kod profesora Egona Stalla (1973). Boravio je, dodaje, u dva navrata na usavršavanju na Urbana University u USA, oba puta kod profesora Weila (1979. i 1982.).
Zatim piše o svojoj savjetničko-znanstvenoj poziciji za tehnološka pitanja u velikokladuškom Saniteksu, tuzlanskom Soida-so, u zagrebačkoj Industrogradnji i u Agrokomercu (1975-1987)…. Tako se nižu brojni podaci velike, zaljubljeničke energije, velike radne karijere, ali i odanosti humanističkom porivu koji je ponio iz poharanog poratnog zavičaja gladi, pobuna i patnji.
Dr Džanić je bio nerijetko glavni nositelj projekata koji su stimulirani od Ministarstva znanosti RH. Iza sebe je imao niz uspješnih i realiziranih znanstvenih projekata, a u godini 1991. pa sve do svoje smrti bio je nosilac projekta „Ispusni plinovi vozila kao elemenat zagađivanja okoline“.
Po podacima Tehničke akademije u Zagrebu, autor je sljedećih udžbenika i skripata: Praktikum organske kemije (1970), Tehnologija s poznavanjem robe (1974), Tehnologija goriva, maziva i tehničkih tekućina (1975), Tehnologija zrakoplovnog materijala (1982), Tehnologija materijala za tehniku prometa (1985), Tehnologija materijala u prometu (1989), Tehnologija materijala za prometnu tehniku (1995).
Njemu u čast, 2000. godine srednjaoj je školi u Velikoj Kladuši dato ime dr Huseina Džanića.
Svoj izvorni Životopis je napisao u Zagrebu, 15. II. 1993., koji mi je uručio početkom ljeta 1994. za objavljivanje u Behar Journalu, informativnom prilogu časopisa Behar.
Odlazak
Preselio je na ahiret deset dana prije Nove godine 1995. Na naslovnoj stranici Behar Jounala objavili smo obavijest o preseljenju prof. Džanića.
U Kulturnom društvu Bošnjaka Hrvatske Preporod održana je 8. II. 1995. godine komemoracija posvećena vrlo zaslužnom prof. dr Huseinu Džaniću, jednom od utemeljitelja Društva i člana njegova Glavnog odbora . O profesoru Džaniću, njegovu sudjelovanju u podizanju Preporoda, o njemu kao čovjeku, pedagogu i znanstveniku – govorili su Ibrahim Kajan, prof. dr Sulejman Čamdžić i prof. dr Husein Pašagić, čiji je tekst objavljen u Behar Journalu, zima 1994/95, broj 7, str. 4
Zašto su ga ljudi voljeli? Jer je bio jednostavan, vedar i mudar čovjek. Takvog ga pamtim i vidim i danas, u svom sjećanju.
U Zagrebu, 9. XII. 2023.
