Optuženi ima pravo na odbranu, a takav komoditet daje mu mogućnost da se i laganjem brani. Prema tome što bi mene kao Bošnjaka brigalo za njihovo mišljenje?
To što Srbija priznaje ili pak ne priznaje genocid najprije na duže staze primarno šteti državi Srbiji i to je nešto što je jako opasno. Najprije stepen odnosa prema genocidu je njihovo mjerilo ljudskosti, kulture ili nekulture, koju oni imaju taman u onoj mjeri kako se ponašaju spram ovog pitanja.
Sa druge strane, iskaz optuženog je uvijek u kričnoprocesnom smislu najslabiji dokaz u postupku, jer okrivljeni ne može isključi subjetivnost.
Međutim, stvar je u tome što Republika Srbija odavno nema status optuženog, već je po presudi Međunarodnog suda pravde osuđena za ratne zločine, genocid, te takva faktografija nam doviljno govori da se radi o otvorenoj agresiji za koju uz sve pomenute zločine treba snositi sankciju.
Ali šta ta sankcija podrazumjeva?
Sankcija treba automatizovano podrazumjevati nestajanje fikcije koja je proizvedena izvršenjem genocida, etničkog čišćenja i ratnih zločina a politički organizovanu kao entitet “republike srpske” ali i desetinama milijardi dolara namjenjenih kao naknadu za sav gubitak u ljudskom, materijalnom i nematerijalnom obliku koji ostavlja dugotrajnu i nenadoknadivu posljedicu po državu Bosnu.
Čini mi se da se ovi subjekti i dalje ponašaju kao da je procesni dio u toku, te i po drugostepenim presudama i korišćenju svih redovnih pravnih i vanrednih pravnih lijekova i dalje pokušavaju lagati, ljagati i migoljiti se. Ali ni sami nisu svjesni da ovim pokušajem kupovine dodatnog vremena u nadi da se zaboravi, izjednači i omalovaži žrtva i sami postaju zatočenici svoje sudbine.
Srpski narod kolektivno nije genocidan, ali su pripadnici tog naroda izvršili genocid. Pitanje se nameće da li ti najgori dijelovi imaju podršku većine? Evidentno je da postoji kolektivna odgovornost i treba postojati sve dok se većina ne odrekne ove fikcije. U protivnom zasigurno će nastupiti posljedica za ono što se toleriše.
Osobina ahmaka je da na dunjaluku funkcionišu bezuslovno. Da sve rade bez uslova, da vjeruju bez uslova, da vole bez uslova, da slijede bez uslova i tako prave zacarani krug sebi.
To je vrh mediokriteta koji se može pojaviti u jednom društvu, idealan za vladanje i rođen za manipulaciju. Insan sa razumom, pak postavlja samo jedan uslov pred sobom i drugima: pitanje smisla u svemu mogućem, a vrh smisla traži u Božijem zadovoljstvu.
