Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku
Sistem je uređen tako da svi moramo biti klijenti banke. Ko god prima neki lični dohodak mora imati račun u banci. Nema više blagajni preduzeća i slične trice i kučine.
Banke to obilato koriste. Za razna „održavanja računa“, SMS poruke o pristigloj uplati ili odlivu sa računa, provizije na ovo ili ono, uspješno „čople“ naše račune. Naplaćuju nam sve, čak i papir koji morate uzeti pri prelasku u drugu banku, koji potvrđuje da kod prethodne nemate dugovanja, i to po cijeni od 5.00 eura, iako je on tipski dokument u kome se mijenja samo ime i prezime klijenta. Kada bi Fond PIO u kojem radim naplaćivao takve usluge penzionerima, imali bi svakog mjeseca desetine hiljada eura na račun potvrda koje izdajemo.
Poseban problem je što banke svoje klijente tretiraju kao stoku, uprkos očaravajućim oglašavanjima u kojima nam uglavnom nude kredite „za džabe“, uz vrhunsklu uslugu. U stvarnosti, praktično nema više banke u koju klijenti dugo ne čekaju, sve češće napolju, van banke: po kiši, vjetru, suncu. Što manje poslovnica i šaltera sa što više klijenata – recept je uspješnog poslovanja. Uglavnom nema posebnih šaltera za pravna lica, pa kada dođe ubogi, običan klijent, da podigne platu – na primjer, može mu se desiti da čeka pola sata dok prethodnik, pravno lice, sa „brdom“ računa završi svoj posao.Može im bit, a država nam funkcioniše po principu da kome može bit, to svoje „može mi bit“ korsiti maksimalno.
Prekjuče sam do svoje banke išao tri put da „završim posa’“: jednu uplatu i jednu isplatu. Prvi put sam čekao dvadesetak minuta napolju, oko dvadesetak unutra unutar banke, a kada sam došao na red, „crko sistem“. Dva sata kasnije došao sam opet i vidjevši red ispred, odsutao. Malo prije 15 časova pošao sam treći put i odlučio da čekam: napolju, normalno. Ubrzo poslije mene pristiglo je još 5-6 klijenata. Kada sam najzad od obezbjeđenja banke dobio dozvolu da uđem i sjednem na stolicu pored šaltera, laknulo mi je. Tada ulazi markantan čovjek, od dva metra, pravi „rmpalija“ – a tako se i ponašao – sav važan „i u žurbi“. Nije bio jedan od onih koji su u redu, napolju, čekali iza mene, što znači da ih je „preskočio“.
“Ja sam službenik Centra bezbjednosti ali nijesam u uniformi, žurim, mogu li preko reda, kratko ću” – saopštio je gromko i autorativno. Reda radi, očito!
Klijent sa „brdom“ uplatnica (pravno lice) koji je bio ispred mene mu je saginjući glavu, nevoljno, odobrio, dok sam se ja usprotivio. Rekao sam da sam i ja u žurbi – što i jesam bio, te da ne može dok ja ne završim.
“Ja sam službenik Centra bezbjednosti(!)” – ponovio je, bahato.
“To što ste službenik Centra bezbjednosti meni je nebitno” – odgovorio sam mu.
Ta moja „drskost“, kojom službeniku Centra bezbjednosti ne dajem veća prava od prava nas ostalih ga je oćito razbješnjela. Počeo je da diže ton, da se poziva na svoju kulturu „jer nas je fino zamolio, ali eto, meni je to nedovoljno“, energično šetajaući između nas i šaltera, a onda me upitao na koji od dva šaltera koji su u funkciji čekam?
“Na prvi koji se oslobodi” – mirno rekoh. Taj odgovor ga je tek razbjesnio, počeo je da me strijelja pogledom, da zove nekog u Centar bezbjednosti jer će kasniti zbog gužve i nerazumijevanja u banci…
Šalterska službenica se vidno uplašila, obezbjeđenje banke – koje nije reagovalo – iako je moralo – takođe. Kada se najzad oslobodio šalter i klijent sa uplatnicama krenuo prema njemu, ovaj ga je uprkos svemu prethodnom ponovo „zamolio“ da ga pusti ispred njega jer ovaj ima „puno toga“ a njemu se baš žuri, što mu ovaj opet dozvoli.
I ja sam opet reagovao, ovaj put i ja oštrijim glasom, ponovivši da mu ne dozvoljavam da završi svoj posao preko reda, prije nego ja to uradim.
“Ali on me je pustio!”
“Ne može Vas on pustiti ispred mene, došli ste poslije mene.”
Atmosfera u banci je postala neopisivo napeta, svima je bilo neprijatno, izgledalo je kako će možda primijeniti policijsku (ličnu) silu kako bi me urazumio! Stalno je gunđao i vrpoljio se, upućivao mi neprijatne poglede, zivkao nekog telefonom… Mimikom kao da mi je poručivao „zapamtićeš ti mene“.
Tako je javni službenik, očito navikao da uvijek i na svakom mjestu završava posao preko reda – zahvaljujući svom „položaju“ – na koji se stalno pozivao, umjesto da bude primjer građanima koji ga plaćaju, demonstrirao krajnju bahatost i drskost, a od njegovih reakcija su strjepeli svi: obezbjeđenje banke, službenici banke, klijenti, na kraju i ja sam.
Pretpostavljam da se djeca takvih javnih službenika – ako ih imaju, osjećaju i ponašaju upravo onako kao roditelj im. Takva djeca, ako nemaju ličnu kulturu, kočnice i empatiju, misle da mogu prebijati mirne građane po gradu, bez kazne, jer tata je bahati policijski moćnik iznad zakona, koji se tako ponaša i koji zahvaljujući takvom ponašanju može završiti sve.
