Bilješke Leonarda da Vincija o ljudskoj anatomiji ostale su uglavnom zaboravljene sve do sredine 18. vijeka kada je jedan škotski anatom došao do njih. Danas, one su ponovo oživljele i novom izložbom, otkriveni su neki novi detalji i zanimljivosti.
Nova izložba u Nacionalnom muzeju Škotske, pod nazivom “Anatomija: stvar smrti i života”, donosi neke od crteža zajedno s raznim predmetima i umjetničkim djelima iz škotskog prosvjetiteljstva kako bi se objasnio, često, napet odnos između unapređenja anatomskog znanja i potrebe ranih anatoma da nabave mrtva tijela.
Da Vinci, koji je u svom vremenu bio mnogo uspješniji i inovativniji nego neke njegove kasnije kolege, pa je donekle i predvidio probleme sa kojima će se susretati anatomi na prestižnim fakultetima i sl, piše Guardian.
Na primjer, kasniji nizozemski i škotski anatomi često su morali da vade tijela iz sanduka i groblja. Moderna medicina, “umjetnost odgađanja smrti”, izgrađena je na temeljima ove “pljačke grobova”, ali ima svoje porijeklo iz više kolaborativnog, konsenzusnog stava koji je tipizirao da Vinci.
To je pristup koji se sada, ovom izložbom, vratio.
Da Vincijevi historijski radovi
U zimu 1507./1508. godine, da Vinci je bio u Firenci, gdje je izvršio obdukciju čovjeka koji je, neposredno prije smrti, tvrdio da ima više od 100 godina.
Da Vinci je identificirao uzrok smrti kao suženje koronarnih arterija i napravio prvi klinički opis ciroze jetre.
Krajem 1510. bio je u Paviji, univerzitetskom gradu južno od Milana, radeći sa profesorom anatomije tog grada na zapisima za veliku anatomsku raspravu. Pavia je zimi hladan, idealan je za očuvanje ljudskih ostataka, a mnoge njegove anatomske skice da aktuelne izložbe u Škotskoj, potiču iz radova dovršenih tokom zime 1510-1511.
Njegov saradnik u Paviji, Marc’Antonio della Torre, umro je 1511. od kuge, što je možda razlog zašto je Leonardo dosadašnje radove ostavio po strani.
Do kraja 1511. živio je u vili istočno od Milana gdje je nastavio da pravi skice ne ljudske anatomije, već pasa, ptica i načina na koji krv teče kroz srce jednog čovjeka.
Godine 1513. bio je u Rimu, pokušavajući da unaprijedi svoj anatomski rad u bolnici Santo Spirito, kada je njemački proizvođač ogledala, koji nije odobravao otvaranje ljudi, zaustavio to tako što ga je prijavio papi.
Da Vinci je potom 1516. godine primio poziv da se preseli u Francusku pod patronatom Francoisa I i nastanio se u Amboiseu. Sa sobom je ponio svoje anatomske bilješke i tamo umro 1519. ne dovršivši raspravu.
Kako su skice nastale u Edinburgu je priča puna nejasnoća – prvo su pali u ruke njegovog saputnika Francesca Melzija, zatim nakon Melzijeve smrti 1570. prodate su Pompeu Leoniju, vajaru koji ih je po narudžbi španskog kralja odnio u Madrid.
Niko ne zna kako su se našle u Engleskoj 1630. godine među kolekcijom Thomasa Howarda, grofa od Arundela. Do 1690. bili su prodati ili poklonjeni kraljevskoj kolekciji Williama i Marije, gdje su ostali do danas.
Leonardovi crteži uzimaju konvencije arhitekture u vizualizaciji anatomskih struktura iz različitih perspektiva.
Njima možemo dobiti uvid u veliku raspravu koju je imao na umu ispitujući onu flamanskog anatoma Vesalija, čija je knjiga “O tkanini ljudskog tijela” bila prvo veliko anatomsko djelo koje je poništilo klasične nauke.
Leonardov pristup bio je potpuno drugačiji: on se nikada nije zadovoljio prikazom pojavljivanja u smrti, a da nije istražio kako bi to moglo biti oživljeno dinamikom života – nažvrljane bilješke, u njegovom uobičajenom pisanju u ogledalu, koje okružuju ove slike, neumorno ispituju pitanje: “Ali kako to funkcionira?”
Znao je, također, da su životni mehanizmi izvan dosega njegovog oštrog vida: “Priroda je puna bezbroj uzroka koji nikada ne ulaze u iskustvo“, napisao je – zapažanje koje ostaje istinito i danas, kada je moguće vizualizirati mehanizme život sve do molekularnog nivoa.
Izložba nam pokazuje kako Leonardo zbunjuje razliku između stvarnosti koju je vidio i onoga što su mu raniji anatomi rekli da bi trebao vidjeti. Uz prateće napomene možemo shvatiti kako srce za njega nije bilo mišićna pumpa, već organ koji je zalijevao krv “plemenitim” duhovima.
Njegovi crteži traheje predviđaju način na koji menja oblik tokom prirodnog disanja, dok se inženjerski principi nošenja težine manifestuju u njegovim kosim perspektivama na stopalu.
Većina nas se kreće kroz tunele percepcije, videći uglavnom ono što očekujemo da vidimo, ali Leonardo je naporno radio protiv lijenih očekivanja i njegove bilježnice prepune su neviđenih uvida u prirodu, sve izvučene iz prvih principa.
Velika je šteta što njegovi crteži nisu bili objavljeni sve do 1700-ih, ali izložba osvetljava kako su anatomi prosvjetiteljstva nadoknadili izgubljeno vrijeme, prenosi Klix.
Uzbudljivo je biti odveden na 500-godišnje putovanje kroz evolutivno razumijevanje tijela čovječanstva, od renesansne Firence do moderne anatomske nauke u Edinburgu.
Da Vinci je umro prije nego što je ostvario svoju raspravu, ali ove skice žive i svaki trag na njima je linija misli i pažnje, ispitivanje ljepote. Život i rad Leonarda da Vincija animirali su širine pogleda, intelektualnu radoznalost, usvajanje alternativnih perspektiva i fascinacija rasvjetljavanjem elegancije života iz olupine smrti – što bi se upravo moglo reći za ovu izložbu.
