“Prvo nam dajte da ispričamo istinu i svojoj i vašoj djeci, a onda nam dajte da je kao čovječanstvo nikada ne zaboravimo”. Nobelovac – južnoafrički nadbiskup Desmond Tutu.
Petog februara 1994. godine je s položaja tadašnje VRS s Mrkovića ispaljena minobacačka granata kalibra 120 milimetara od čije ekplozije je ubijeno 68 i ranjeno 142 građana. Nakon agresije na BiH, 5. februar proglašen je Danom sjećanja na sve poginule građane Sarajeva u periodu 1992.-1995.
Opsada Sarajeva je pokušaj zatiranja bosanskih korjena i bosanske višestoljetne kulture, tradicije i civilizacije. Nastojanje i želja da se briše bosanska prošlost i identitet, uklapa se u najmonstruoznije poruke agresije, što je neoboriv dokaz genocidne namjere koja ju je pratila. Hiljade granata nemilosrdno je razaralo Sarajevo. Civili i branioci su izdržali najdužu opsadu u historiji čovječanstva, što ih čini istinskim herojima.
Pod granatama i snajperima, u podrumuma, skloništima i neuslovnim prostorijama održavana je nastava i polagani su ispiti, branjeni su srednjoškolski maturski, zatim diplomski, magistarski i doktorski radovi i vođene duboke akademske rasprave. Ta normalnost u ludilu dokaz je neuništivosti bosanskog i sarajevskog duha, moći i snage svih, volje da se podignute glave izađe iz kataklizme.
Ljudi iz Sarajeva su u stravičnim uslovima opsade cijelom svijetu pokazali kako se brani dostojanstvo bosanskohercegovačke države, njene historije, kulture, tradicije, radeći sa ljubavlju, pod granatama, učeći studente o vrijednostima čovječanstva i civilizacijskim ciljevima, o antifašizmu i humanizmu, o patriotizmu i solidarnosti. Jedna od tih vrijednosti je i historijska opomena da se taj najteži oblik zločina ne ponovi i da oni koji za ovaj strašni zločin trebaju odgovarati, ne ostanu nekažnjeni.
Istina i pravda su razlog za bolju Bosnu i Hercegovinu, onakvu kakva je uvijek bila, ponos svih nas i istinsko susretište svega što Evropu – pa i ljudsku civilizaciju uopće – čini posebnom.
Radovan Karadžić je pred Mehanizmom za međunarodne krivične sudove pravosnažno je u martu 2019. godine osuđen na doživotnu kaznu zatvora, između ostalog, i za terorisanje i granatiranje građana Sarajeva, što je također jedna od tačaka za koje je na doživotni zatvor u junu prošle godine osuđen i Ratko Mladić, komandant Glavnog štaba Vojske Republike Srpske. Za ubistva 68 građana Sarajeva i ranjavanje 142 njih osuđen je i komandant Sarajevsko-romanijskog korpusa Stanislav Galić. Dragomira Miloševića je Haški tribunal 2009. osudio na 29 godina zatvora zbog terora nad civilima u Sarajevu.
Historijska istina i vrijednosti sjećanja na masakr na Markalama i fašističko divljanje po tekovinama ljudskog društva, civilizacije, po nezavisnosti i suverenitetu Republike Bosne i Hercegovine, po nacionalnom, vjerskom, kulturnom i društvenom suživotu njenih građana i što je najvažnije po njihovom biološkom opstanku i preživljavanju lekcije su iz naše prošlosti na kojima danas, sjećajući se žrtava, moramo graditi zajedničku budućnost.
Nažalost, svjedoci smo svakodnevnih napada na Bosnu i Hercegovinu, negiranje genocida, falsifikata i kvazi istraživanja, nagrađivanja zločinaca, izjednačavanja agresora i žrtve, minimiziranaj zločina genocida, izjednačavanje žrtava genocida i žrtava ratnih zločina. Svjedoci smo da nam se govori da je, u ime budućnosti, pametnije šutiti o istini i nijemo prihvatiti aparthejd u Bosni i Hercegovini, ali patriotii nisu, niti smiju biti takvi. U najtežim uslovima agresije, genocida patrioti su branili najviše civilizacijske principe i univerzalne moralne konstante, na to ih obavezuje dug prema žrtvama zločina na Markalama.
I danas patrioti i svi prijatelji države Bosne i Hercegovine brane svoju domovinu od strašnih napada antibosanske koalicije koja antiustavnim djelovanjem i pokušajem državnog udara pokušava uništiti neuništivu bosanskohercegovačku državnu tradiciju, njen teritorijalni integritet, nezavisnost, suverenitet, slobodu i državno pravni, međunarodni kontinuitet.
Autor je direktor Instituta za istraživanje genocida Kanada
