Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku
Ovih dana su novinari slavili svoje jubileje. Nekad je to bila veoma časna i prestižna profesija, a novinari su bili uzor. Sada je ta branša postala kao sve – zastiđe, uglavnom.
Javnog servisa nemamo decenijama, a komercijalni mediji koji vole da uz ime dodaju prefiks “nezavisni” rade u interesu vlasnika, koji se ponekad poklopi sa javnim interesom. Položaj novinara je nikad gori, a građani ih slabo cijene. Uticaj im je i dalje velik, uprkos postojanju drugih načina informisanja, preko društvenih mreža, prije svega. Sve političke partije se „udvaraju“ velikim i uticajnim medijima ili osnivaju svoje, a vlast uvijek želi da pod svoju šapu stavi Javni servis. Njega finansiraju svi građani i jedino bi on uvijek morao da bude istinski servis građana, što, nažalost, nije, upravo zbog toga što vladajuća većina uvijek nađe način da ima manju ili veću kontrolu nad njim.
Položaj novinara je očajan, kako materijalni tako profesionalni. Sloboda izvještavanja i pisanja im zavisi od volje vlasnika u komercijalnim medijima, a od – u tom trenutku vladajuće većine – u Javnom servisu. Pravim profesionalcima, kojih je sve manje, uglavnom nema mjesta ni u prvim, ni u drugim. U Javnom servisu obično budu skrajnuti, na margini, ako „nijesu na liniji“, dok u komercijalnim dobiju otkaz. Vlasnici uticajnih medija imaju zavidnu političku moć i utiču na kreiranje političke scene.
Udruženje novinara Crne Gore je prije nekoliko dana dodijelilo nagradu za životno dijelo i izuzetan doprinos novinarstvu Marini Jočić i Emilu Labuduviću. Većina onih koji se sjećaju njihovog novinarskog rada, među kojima sam i ja, a znaju bar neke osnove o tom poslu i novinarski kodeks, sjećaju se da su nagrađani novinarka i novinar bili žešći propagatori rata – ratni huškači – što bi se reklo. Sve samo ne objektivni novinari koji su izvještavali po novinarskom kodeksu. Moje lično mišljenje je da, ako bi se donio i sproveo obećani zakon o lustraciji – a znam da neće, oni bi potpali pod njega i bio bi im zabranjen rad u profesiji. Ta nagrada Udruženje novinara upravo pokazuje na što nam je spalo novinarstvo i kakva su im udruženja, kojih ima nekoliko.
Najuticajniji medij kod nas već duže od dvije decenije su Vijesti, koje su komercijalni medij. Iveštavanje Vijesti je imalo oscilacija, uspona i padova. Uglavnom su poštovali novinarski kodeks, uglavnom su izvještavali i pisali u javnom interesu, sve dok on nije bio u sukobu sa interesom vlasnika. I sve je to legitimno. Da ih nema, trebalo bi ih stvoriti, jer na veoma lošoj medijskoj sceni, u rasponu od nedovoljan do odličan, one bi, među rijtkima, mogle dobit ocjenu dobar – po meni.
Od litija i pobjede nove većine na izborima, Vijesti su doživjele jedan od svojih profesionalnih padova. Uređivačka politika nije zauzela objektivnu i kritičku distancu prema Crkvi i njenom uticaju na politiku, kao ni prema novoj Vladi i premijeru. Lično sam ih par puta na društvenim mrežama nazvao „glasom crkve“ i PR timom Krivokapića. Mnogo boljim od onog u njegovom kabinetu, koji je bio amaterski. To je trajalo sve do događaja na Cetinju, tj. momenta kada se doznalo za namjeru Krivokapića da smjeni ministra Sekulovića i direktora policije Brđanina. Do tada, sve one – pa i mene, koji su imali tu kritičku distancu prema radu Vlade i uticaju Crkve, Vijesti su pokušale učiniti nevidljivim. Kritički stav prema njihovoj uređivačkoj politici su doživljavali kao neprijateljstvo, a ne kao pravo na drugačiji stav i viđenje, bez zadnje i zle namjere. Upravo onako kako svaku kritiku doživljavaju Demokrate, koje je u današnjoj kolumni direktor Vijesti, pored ostalih, “uzeo na zub”. Neću se izjašnjavati da li opravdano ili ne.
Od pomenutog događaja na Cetinju, Vijesti dijametralno mijenjaju uređivačku politiku, i sada, po mom viđenju, idu u drugu krajnost. Preoštri su u kritici onih koje su im do samo prije par mjeseci bili praktično bezgrešni.
Kao građani(n), nemam(o) pravo da se pretjerano ljutim na izvještavanja komercijalnih medija – ako je ono u okvirima novinarskih standarda i kodeksa, upravo zato što su komercijalni. Javnom servisu sam ja vlasnik, zajedno sa ostalim građanima Crne Gore, i njegova je obaveza da radi u našem interesu. Pomaka ima od kada je došlo novo rukovodstvo RTCG, ali to je i dalje daleko od onog kakav bi Javni servis trebao biti. Onog momenta kada građani budu imali najveće povjerenje u informativne emisije Javnog servisa i on bude najgledaniji, tek tada ćemo moći reći da je na putu da ispuni ulogu koja mu pripada i koju po zakonu ima.
P.S. Ovih dana su pored ostalog aktuelni protesti građana. Pojedine političke partije na svojim fejsbuk stranicama ili u svojim medijama izvještavaju o njima. Izvještavanje političkih partija je klasičan PR, koji nema veze sa novinarstvom. Fotografija nekad mnogo više kažu od teksta. Znajte, kada objave fotografiju snimanu iz donjeg rakursa, koliko god hvalile masovnost skupa, to znači da je na njemu bilo malo ljudi. Kada je protest uistinu masovan, onda fotografija ide iz gornjeg rakursa.
