Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku
U Jajcu se svuda čuje voda. Pored vodopada, (uzgred – jedini grad na svijetu u čijem centru je ogroman vodopad star 50 000 godina), zvuku vode svakako doprinose na svakom ćošku postavljene fontane. Bukvalno, gradić ima zvučnu zavjesu vode nad sobom i oko sebe. Tu, dakle, slušam priču prijatelja, kojom mi objašnjava bitku koju vodi s kosovima po ljetnim žegama a sve da zaštiti paradajz u bašti. Naime, ožednjeli kosovi (valjda kosovi, nije siguran), nemilice napadaju paradajz samo da bi se dokopali tečnosti, i nije više znao kako da im se suprotstavi. Popodne je slučajno zaboravio čašu vode na stolu, na rubu bašte. Sutradan, vode u čaši nije bilo ni kapi, a paradajz, taman dozreo za berbu, nedirnut. Tko zna kolika je tuga onoga svijeta i kome sve nedostaje vode, a kome nokti zapinju za šutljivu zavjesu zemlje.
Jaje kao simbol šutanja kod Hebreja, poslužuje se nakon povratka s ukopa. Pored vodopada, (da, još smo u Jajcu) čitam onaj ulomak iz Što na podu spavaš, ono mjesto kada se kapetan Topić objesi na mjestu dvadesetmetarskog vodopada u Jajcu. (Jedno vrijeme nakon rata nije uopće bilo vodopada, tako da je on svojim padom u smrt, oponašao vodu u sunovratu). U Jajcu svaki automobil auto škole nosi prezime Topić na vratima. Odjednom shvatim da me dvoje mladih Arapa zapanjeno promatraju, i slušaju dok čitam. Kome čitam, vodi, možda je pomislila mlada umotana žena ili se ovaj sijedi čovjek moli pored vode? Prestao sam čitati, i otišli su. Potom pred sobom vidim patku, koja uči mlade riskantno voziti rubom vodopada.
Kažu znanstvenici, da nas oko 2100. godine više neće biti. Nas na Balkanu, jugoistočnom Balkanu. Kao toliki narodi prije nas, nestat ćemo asimilirani u neku Europu, koju bi valjalo zamisliti koncem ovoga stoljeća. Ovdje će biti neki drugi ljudi, sve oko nas će nazivati drugačije. Tko će nas se sjećati? Tko će čitati naše knjige, gledati naše filmove koji će tvrditi da smo postojali? Mislite dakako, da pretjerujem…Zašto bi se nas netko sjećao, kad se mi ničega ne sjećamo, ili odabiremo da se sjećamo samo onoga što je već davno sjećano, pa je tako presjećano počelo da se suši od prekomjernog usjećavanja? Mortalitet, potpuno beznađe, egzodus (pa nama se Oluja događa svakih dvadeset godina, ni Čarnojevića nemamo dovoljno), društvo koje je eroziralo do plemenske organizacije. Tko će ovdje živjeti za stotinu godina? Nije to daleko, 1921. Jugoslavija je bila trogodišnja curica, to je jučer bilo. A danas njezin leš neće nijedno groblje.Tko će ovdje živjeti? Oni koje će zaustaviti žilet žica! Hoće li ti ljudi biti stanari Crvenog solitera? Ili neće niti on postojati za sto godina? Pa i njega će neki bager. Možda se Hamdijine bašte opet pojave, kao iz palimsestarnika, oguljene nožem…?
„… a kada kiši ti ne moreš,a ja mogu da razumim kakovo je to i koliko je torazotčarenje za oblak kadar postane obična voda.
/1174. ljeta po Gospodu, ako se ne zbunih v brojenju/“, (zapis sa stećka)
Jezik je jedini organ koji može biti u unutar i van tijela. Jezik je tako s onu stranu granice i rijeke i zemlje, mokra kvaka s obje strane vrata. Jezik je u glavi i nije u njoj. On je i seksualnost, pa još implicira i ulaženje u utrobu, kao nož. Unutra i vani podjednako je važno jeziku. On se može i povući. Lingvistika se može upetljati u gimnastiku. Gramatika može ovisiti o kulinarstvu. Akrobatika jezika svršava za zubima. Skrivenost jezika može pozivati na šutnju. Ili na žvakanje. Jezike odavno već ne čupaju. Smatra se da smo se civilizirali toliko da jezike valja ostaviti. U srednjem vijeku jesu – čupali, pržili, tetovirali, sjekli, usijecali, bušili, spaljivali…Jezik je izravno, s dva debela živca (vjerovali su su srednjem vijeku) povezan s mozgom i srcem. Tako su vjerovali. Iščupavanje jezika bila je eto, stvar srca. I mozga, i mozga.Također, svaki izlazak jezika van usta jest iznošenje tajne utrobe van. Izlazak jezika na sunce, na duže vremena, znači njegovo sušenje, stvrdnjavanje i raspad.
U dugoj šetnji gradom, koja počinje kod Crvenog solitera, uočim grafit kod hotela Prijedor. „Da li si umoran?“
7000 litara krvi u toku dana našprica moje srce, piše negdje Amir Kamber. To je 50 naftnih tankera u toku jednoga života. Srcu je zadatak da krvari. Puno krvari. Tiktakuje tako po osamdesetak puta na minut. S objema rukama. I razotčarenje za oblak kad postane obična voda.
Eto tko će ostati? Pa kiša, i stećci. Čak i jezik će preći u utrobu.
Otac je brzo ušao u stan, žurio je natrag na posao, bio je na polusatnoj pauzi.Samo je kratko spustio dva vruća bureka iz rudničke menze, za mene i brata.Za to vrijeme, iz odloženog očevog kišobrana potočići su se iscurivali i sabirali u lokvicu na linoleumu. Tome je polovica stoljeća. Kad je otac otišao, voda je ostala. Iz razotčarana oblaka. Da li si umoran?
