„Kulturni genocid“ u Kanadi

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Otkriće nekoliko stotina neoznačenih grobova na lokacijama bivših škola za indogene stanovnike pokrenulo je veliku diskusiju o kanadskoj kolonijalnoj prošlosti.
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Dustin Ross Fiddler je odrastao s tim pričama. Nisu one nove. Čuo je za njih od svog djeda, od svojih roditelja, od starijih ljudi u svom susjedstvu, od nebrojenih ujaka i tetaka – to su priče o ukradenoj djeci, djeci koja se nikada nisu vratila svojim kućama.

“To je bilo nešto što su indogeni narodi znali i što je za njih bila istina. Ali velika većina Kanađana za to je saznala tek nakon stravičnih otkrića poput ovih”, kaže Fiddler. On je vijećnik u Waterhen Lake First Nation, jednoj indogenoj zajednici plemena Cree na sjeverozapadu kanadske pokrajine Saskatchewan: „I stvarno je strašno da je bilo potrebno da se dogodi jedno ovakvo otkriće da bi se ljudi počeli zanimati za te stvari.”

A pod tim „otkrićem” misli na više od 700 neoznačenih grobova na lokacijama bivših škola za indogenu populaciju u Saskatchewanu, samo nekoliko tjedana nakon sličnih otkrića (ali u manjim razmjerima) u British Columbiji (B.C.) – nakon čega je konačno pokrenuto zakašnjelo suočavanje s kolonijalnom prošlošću Kanade.

“Znam da će u tim neoznačenim grobovima biti i moje rodbine”, kaže Fiddler. „I nije to samo moje individualno iskustvo…svaki put kad se otkrije neko takvo mjesto ili kad ga se krene istraživati, taj strah se vraća, strah i briga. Jednostavno ne znate koliko će članova vaše rodbine biti u tim grobovima.”

Škole kao “zatvorenički kampovi”

U Kanadi su više od 150 godina postojale škole s integriranim domovima u kojima je stanovalo više od 150 tisuća djece. Posljednja takva škola je zatvorena 1996. Djeca indogenih roditelja bili su doslovno otimani njihovim obiteljima, često se pritom koristilo i nasilje. I onda ih se smještalo u pretrpane ustanove koje je financirala država, gdje ih se zlostavljalo I gdje im je bilo zabranjeno da koriste svoje jezik. Svrha tog sustava: “Ubiti Indijance u toj djeci.”

“Korištenje pojma škola je potpuno krivo”, kaže Cindy Blackstock, profesorica na Sveučilištu McGill u Montrealu, ona je ujedno i izvršna direktorica First Nations Child and Family Caring Society, društva koje se brine oko starosjedilačkih obitelji I njihove djece: “To su bili kampovi za zatočenike. Cilj je bila asimilacija učenika.”

Kanadska komisija utemeljena 2008. godine s ciljem istraživanja istine i pomirenja tu je praksu nazvala “kulturnim genocidom”.

Mnoga djeca se nikada nisu vratila svojim kućama, umrli su zbog toga što ih se zapustilo, zbog raznih bolesti ili su počinili samoubojstvo. Njihove obitelji nisu baš puno saznale o sudbinama tih učenika. Nekim obiteljima se ništa nije reklo – njihova su djeca jednostavno nestala.

Kanadska savezna vlada je 1920. godine prestala voditi evidenciju o broju smrtnih slučajeva, i to nakon što je glavni medicinski stručnjak zadužen za indijansku populaciju rekao djeca očito umiru alarmantnom brzinom.

Spomenuta državna komisija je identificirala 4.120 djece s oko 150 škola koja se nestala. Murray Sinclair, indogeni bivši sudac koji je tada vodio istragu, nedavno je u intervjuu za New York Times rekao kako vjeruje da je stvarna brojka žrtava „znatno veća od 10.000”.

Potraga za odgovorima

Komisija je od kanadske vlade zatražila da provede sveobuhvatnu istragu o sudbini nestale djece, ali njihov zahtjev je – odbijen. I sad se potraga za istinom nastavlja, korak po korak, ali to je potraga koju provode indogene zajednice, to su ljudi koji vape za odgovorima na brojna pitanja. Federalna vlada je obećala da će financijski pomoći time zajednicama u toj potrazi.

“Bol I trauma koju vi osjećate je odgovornost Kanade, a vlada će i ubuduće indogenim zajednicama u cijeloj zemlji na raspolaganje staviti financijska sredstva i resurse koji su im potrebni kako bi rasvijetlili tu stravičnu nepravdu”, to su riječi kanadskog premijera Justina Trudeaua, kojeg se citira u jednom službenom priopćenju. „Iako ne možemo vratiti one živote koji su izgubljeni, mi možemo, i mi hoćemo, reći istinu o toj nepravdi, i mi ćemo ih se zauvijek sjećati.”

Sredinom ovog tjedna otkrivena su nova 182 neoznačena groba u British Columbiji. Prije toga je otkrivena 751 neoznačena grobnica na lokaciji jedne bivše škole u Saskatchewanu. U svibnju su otkriveni posmrtni ostaci 215 djece, neka od njih su bila stara samo tri godine. Kanadska vlada se ispričala za postojanje tih škola, ali za predstavnike indogene zajednice, kako kažu, riječi ne vrijede ništa nez odgovarajućih djela. „Mi želimo pravdu. Slanje cvijeća I molitava nije dovoljno”, kaže profesorica Blackstock. Za nju je sustav tih škola “poglavlje kanadske povijesti koje još nije zatvoreno”, ona dodaje da “sistemski rasizam i dalje vlada u sustavima koji su ga naslijedili”.

Isprika Katoličke crkve?

Katolička crkva je bila odgovorna za upravljanje s otprilike 60% tih takozvanih “rezidencijalnih škola” u Kanadi, a Anglikanska I Prezbiterijanska crkva su bile nadležne za ostatak. Papa Franjo se još nije ispričao, a Katolička crkva još uvijek nije na raspolaganje stavila sve povijesne dokumente koje posjeduje I koji se tiču tih škola. Papa će se u prosincu susresti s vođama indogene zajednice, te s preživjelim žrtvama kanadskih internata.

Popis stanovništva iz 2016 je otkrio da djeca iz zajednica First Nations, Inuita I Metisa čine samo 7,7% ukupnog broja djece u Kanadi mlađe od 15 godina, ali i da ta djeca imaju udio od 52.2% u ukupnom broju djece koja se nalaze u njegovateljskim obiteljima. Više od 30 posto zatvorenika u kanadskim zatvorima su pripadnici indogene zajednice, iako oni u ukupnoj populaciji imaju udio od samo 5%.

Pogled u budućnost

Ove godine mnogi kanadski gradovi diljem te zemlje otkazuju proslavu povodom “Canada Day” i pozivaju građane da taj dan iskoriste kako bi učili od tome kakav je sustav vladao na tim školama, odnosno o procesu pomirenja s indogenim zajednicama.

Za neindogene Kanađane poput Eve Goldthorpe, vijesti o otkrivanju neoznačenih grobova bile su poziva na buđenje: “Tek tada sam se time počela baviti, nisam mogla shvatiti koliko malo o tome znam”, kaže Goldthorpe. Njezin muž je indogeni Kanađanin:

“Uvijek sam mislila, kao i mnogi Kanađani, da su te škole bilo nešto što se dogodilo prije jako puno vremena. Nisam shvaćala koliko je ta tema prisutna i danas“, kaže Goldthorpe i dodaje: „Trebalo bi biti više edukacije o tome što se dogodilo. Kad većina društva ne shvaća ustvari što se događa, onda se ljudi oko toga ne brinu dovoljno u toj mjeri da se stvarno dogode promjene.”

A upravo je to ono što je od Kanađana zatražio poglavica Cadmus Delorme iz plemena Cowessess First Nation tijekom prošlotjedne virtualne konferencije za medije održane nakon otkrivanja novih grobova u Saskatchewanu:

„Sve što vas molimo, sve vas koji slušate, je da budete uz nas dok ozdravimo i opet budemo jaki“, rekao je Delorme. “Svi mi moramo se osloboditi naše ignorancije tog rasizma za koji ni ne znamo da je rasizam, a tiče se činjenice da se ne izgovara istina o odnosu ove zemlje prema indogenim stanovnicima. Ne tražimo milost, ali tražimo razumijevanje. Trebat će nam neko vrijeme da to prebolimo, a ova zemlja mora biti uz nas.”

Čitajte više