Spomenici samo „našim“ žrtvama

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
U Batajnici su bile masovne grobnice sa albanskim žrtvama, ali se onde planira gradnja memorijalnog kompleksa stradalim Srbima. Isto je širom bivše Jugoslavije – spomenici se dižu skoro samo žrtvama iz većinskog naroda.
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email

Polovinom maja glavni gradski urbanista u Beogradu Marko Stojčić izjavio je da će na teritoriji opštine Zemun biti izgrađen spomen-park posvećen Srbima stradalim u sukobima na teritoriji bivše Jugoslavije devedesetih godina.

„Kada nađemo adekvatnu lokaciju, raspisaćemo konkurs kako bi počela realizacija projekta kojim bismo se odužili svim žrtvama“, rekao je Stojčić tada za Večernje novosti.

I predsjednik Opštine Zemun Gavrilo Kovačević je tada naveo da će kompleks najvjerovatnije biti izgrađen u blizini Batajnice, Ugrinovaca ili Busija, odnosno, kako je rekao, „kod onih naselja gdje su se nastanili prognani Srbi tokom Oluje, Bljeska i drugih pogroma devedesetih”.

Prema Zakonu o ratnim memorijalima, prijedlog za izgradnju ili uklanjanje ratnih memorijala mogu podnijeti državni organi, pokrajine, lokalne samouprave, pravna i fizička lica.

DW do objavljivanja ovog teksta nije dobio odgovore na upit upućen Opštini Zemun i Gradu Beogradu o tome ko je podnio prijedlog za izgradnju spomenika.

Zakon kaže i da prijedlog za izgradnju ratnog memorijala, o čemu na kraju rješenje izdaje Ministarstvo za rad, boračka i socijalna pitanja, treba da sadrži detalje u vezi sa idejnim rješenjem. Kakvo se idejno rješenje planira, da li je bilo ili će biti javne rasprave? Ni na to pitanje nije bilo odgovora iz Opštine Zemun.

Gotovo 300 spomenika

Ako bude izgrađen, biće to 285. spomenik posvećen stradanju Srba u ratovima devedesetih. To su podaci Udruženja za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK) koje navodi da je Albancima stradalim u ratovima devedesetih godina u Srbiji posvećeno devet, a pripadnicima hrvatske i bošnjačke nacionalnosti jedan do dva spomenika.

Najava da će u Zemunu biti izgrađen memorijalni kompleks podsjetio je na inicijativu beogradske nevladine organizacije Fond za humanitarno pravo iz 2015. godine da se u Batajnici izgradi Memorijalni centar na mjestu gdje su nađene masovne grobnice u kojima su bila pokopana 744 civila albanske nacionalnosti.

Do sada na tu ideju institucije nisu reagovale, pa je DW upitao Ministarstvo za rad, zapošljavanjе, boračka i socijalna pitanja, gradonačelnika Opštine Zemun ali i predstavnike grada Beograda, da li će se osvrnuti na tu inicijativu. Odgovor je stigao samo od Ministarstva koje navodi da im „nije upućen nikakav zahtjev sadržine koju pominjete“.

Žrtve su samo „naše“

I u drugim zemljama bivše Jugoslavije slična je situacija kada je riječ o odnosu broja spomenika posvećenim stradalim pripadnicima etničke većine i manjine. Prema podacima UDIK-a, u Hrvatskoj je oko 94 odsto spomenika posvećeno stradanju Hrvata tokom ratova devedesetih, a oko tri odsto stradanju dva ili više naroda.

„Petnaest spomenika posvećeno je Srbima, Bošnjacima šest, i stranim državljanima četiri spomenika“, kažu za DW iz UDIK-a.

U Bosni i Hercegovini je izgrađeno više od 2.100 spomenika koji su posvećeni stradanju civila ili boraca, od kojih je oko 59 odsto posvećeno Bošnjacima, Srbima 24 odsto spomenika, a Hrvatima 13 odsto. „Oko tri odsto spomenika je posvećeno dvjema ili više etničkih grupa. Manjinama kao što su Romi i strancima je posvećen jedan odsto“, navodi UDIK.

Da li bi izgradnja još jednog spomenika u Srbiji posvećenog isključivo sprskim žrtvama mogla da u većoj mjeri sjećanje na žrtve ratova devedesetih svede samo na „naše“, a „njihove“ dodatno baci u zaborav?

O toj vrsti opasnosti, kada je riječ o BIH, govore i autori publikacije „Rat sjećanja“ u izdanju Centra za nenasilnu akciju, koji skreću pažnju da neki spomenici u BiH poručuju – „dogodiće se opet“ i na neki način reprodukuju strah od drugih.

Navode primjer spomenika koji je u Bosanskoj Krupi podignut Amri Sedić, šehidu koja je 1994. godine poginula u borbama u svom gradu. Spomenik je posvećen i ostalim šehidima 511. Brigade. Odmah iza njega, objašnjavaju autori, nalazi se spomenik iz NOB-a posvećen partizanki Lepi Radić koju su SS trupe na tom istom mestu pogubile, ali se on gotovo i ne vidi od spomenika Amri Sedić.

„Pored toga što ovi spomenici oslikavaju dominantne narative o ratu u BiH, njihova svrha je da učvrste postojeću viktimizaciju, da time postignu homogenizaciju grupe i drže nas u stalnom strahu od drugih. Oni poručuju: ako se dogodilo i 1942. ili 1947. godine, pa onda opet 1992, dogodiće se ponovo“, navode iz Centra za nenasilnu akciju.

Spomenici žrtvama drugih nacionalnosti

Jedan od rijetkih spomenika u Srbiji, posvećen žrtvama drugih nacionalnosti stradalim u ratovima devedesetih, nalazi se u Sjeverinu. Izgrađen je 2015. godine, a posvećen je Bošnjacima stradalim u otmici u selu Mioče kod Rudog. I u Prijepolju je podignut spomenik Bošnjacima stradalim u Štrpcima.

„Na Novom Beogradu nalazi se spomen-ploča posvećena jednoj od žrtava zločina u Štrpcima Tomi Buzovu, podignuta u aprilu 2016. godine“, naveli su za DW predstavnici Udruženja za društvena istraživanja i komunikacije.

U Hrvatskoj je u Karlovcu 2015. godine podignut spomenik posvećen Bošnjacima, braniteljima u Domovinskom ratu, a u opštini Plitvička jezera nalazi se spomenik za 13 pripadnika Armije RBiH.

U cijelom regionu ima mnogo neobelježenih mjesta stradanja. U Srbiji su to, osim Batajnice, i druga mjesta na kojima su nađene masovne grobnice u kojima su bila skrivana tijela ubijenih albanskih civila – Petrovo Selo, Perućac i Rudnica.

I u BiH postoji tendencija da se slave „samo svoji“, kako pišu autori Centra za nenasilnu akciju, pa navode primjer Brčanske Malte gde je 15. maja 1992. godine poginulo oko 50 vojnika u koloni JNA, koja je napadnuta, iako se, u skladu sa dogovorom, povlačila iz kasarne u Tuzli. Na tom mjestu izgrađena je spomen-fontana braniocima Tuzle, ali nema obelježja u znak sjećanja na stradanja vojnika JNA.

Za Hrvatsku (i na to u knjizi „Iza sedam logora“ podsjeća pisac i novinar Viktor Ivančić) primjer je Vojna luka Lora u Splitu, ispred koje nema obilježja da su na tom mjestu devedesetih bili zatvoreni i mučeni Srbi. Tu je, naprotiv, izgrađen spomenik pripadnicima 72. bojne vojne policije HV, među kojima su neki i sami učestvovali u torturi zatočenika u Lori.

Kadri za antispomenike?

U tekstu „Novi javni spomenici u regionu: oružje u građanskom ratu sećanja“, Todor Kuljić napisao je da „vrijedi obilježiti i grupni stid zbog nečega što je naša grupa učinila, a nije trebalo da učini. Antispomenik bi bio, na primjer, spomenik u Zagrebu, Sarajevu i Prištini ubijenim Srbima, a u Beogradu ubijenim Muslimanima i Albancima. Da li je ovo društvo uopšte kadro da dođe do antispomeničkog nivoa samorefleksije? Nije.“

Potvrda je to što se ni ne nazire mogućnost da se u Batajnici izgradi i Memorijalni kompleks posvećen ubijenim Albancima.

Ipak, najava Gradskog vijeća u Sarajevu da će početi gradnja spomenika na Kazanima na Trebeviću (gdje su tokom rata ubijani civili hrvatske i sprske nacionalnosti) kao i mogućnost da bi uskoro mogla da počne izgradnja spomenika posvećenog djeci ubijenoj u Prijedoru 1992. godine, mogla bi možda da makar djelimično opovrgne ovakvu tezu.

Čitajte više