Migrantska kriza se nastavlja

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Sjeća li se još neko da je u toku migrantska kriza? Da svakodnevno hiljade ljudi hoće u Evropsku uniju? Po tom pitanju beznadežno podijeljena, EU gura problem pod tepih i sve se nastavlja po starom.
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email

U petak su ministri unutrašnjih poslova EU razgovarali i o novom paktu za migracije i politiku azila koji Evropska komisija po ko zna koji put predlaže od prošle jeseni. O tome su ministri pričali čitavih petnaest minuta. Ništa nije dogovoreno.

Tri grupe članica EU su nepomirljive. U prvoj su zemlje koje, poput Mađarske, odbijaju da prime ijednog potražioca azila. U drugoj su pogranične zemlje poput Grčke, koje ne žele da sav teret padne na njih. U trećoj su ciljne zemlje, poput Njemačke, koje se žale da na kraju svi migranti završe kod njih.

Svi zajedno odlažu raspravu, iako se problem ne može ignorisati. Ljudi i dalje pokušavaju da dođu u Evropu. Neizdrživi su uslovi u jadnim izbjegličkim kampovima kakvi se viđaju u Grčkoj, BiH, Libiji ili Španiji. Zbog toga EU dobija kritike čak i od UNHCR.

A šta rade ministri unutrašnjih poslova članica EU? Okreću glavu, kažu da tokom pandemije ima važnijih briga od sudbine migranata. Njihova računica je tačna – javnost se nakratko uzbudi samo kad izbije požar u izbjegličkom smještaju na Lezbosu ili kod Bihaća. Političari otputuju tamo da svojim očima vide bijedu. I opet ništa.

Iduće sedmice je peta godišnjica takozvanog izbjegličkog dila sa Turskom. Nakon njega se za 75 odsto smanjio broj ludi koji stiže do grčkih ostrva. Ali, došljaka je i dalje mnogo.

Oni su se gomilali u Grčkoj jer ta zemlja nije bila u stanju da ih provede kroz azilnu proceduru. Slabo ko se na uređen način vraća u Tursku – jer Grci ne uspjevaju ni to da organizuju, uprkos masivnoj finansijskoj i logističkoj pomoći iz Brisela.

Italija je gotovo sasvim ukinula spasilačke misije u Sredozemlju. Migranti zato ostaju u Libiji ili traže nove rute, mahom preko Španije, Balkana ili Kipra.

Evropska unija želi da obeshrabri i zaplaši došljake, da problem prebaci zemljama koje nisu članice EU. Cinično je što se za obeshrabrivanje koriste užasni prizori iz izbjegličkih kampova, umjesto efikasne procedure koja bi pokazala da ne mogu da ostanu svi koji dođu. Izbjeglice znaju – ako se nekako dokopaju EU, uglavnom će nekako i ostati.

Deportacija odbijenih tražilaca azila jedva da funkcioniše. Dijelom jer su države EU nesposobne, dijelom jer zemlje porijekla neće da prime svoje građane. Sada je dogovoreno da se zemljama porijekla zaprijeti pooštravanjem viznog režima i ukidanjem privredne pomoći. Do sada su takve prijetnje odlazile u prazno.

„Evropskog rješenja“, kakvo svi traže, nema na vidiku. Neće ga biti ove godine, a vjerovatno ni sljedeće, projcenjuje se u Briselu. Novi pakt o migracijama se ne nazire. Poput televizijske sapunice, puzajuća katastrofa na spoljnih granicama EU naprosto se nastavlja u nedogled.

Čitajte više