Da li Srbija pokušava da Jasenovcem pokrije Srebrenicu?

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
U Mostu Radija Slobodna Evropa (RSE) razgovaralo se o tome zašto se u Srbiji u poslednje vreme vodi velika kampanja o Jasenovcu. Sagovornici su bili Branka Prpa, istoričarka iz Srbije, i Dragan Markovina, istoričar iz Hrvatske.
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

U Mostu Radija Slobodna Evropa (RSE) razgovaralo se o tome zašto se u Srbiji u poslednje vreme vodi velika kampanja o Jasenovcu. Sagovornici su bili Branka Prpa, istoričarka iz Srbije, i Dragan Markovina, istoričar iz Hrvatske.

Bilo je reči o tome kako je film “Dara iz Jasenovca” postao državni projekt kojeg je po sopstvenom priznanju inicirao sam predsednik Vučić, kako je Hrvatska reagovala na kampanju o Jasenovcu, kako je moguće da predsednik Vučić i ministar Vulin tvrde da se za vreme bivše Jugoslavije ćutalo o Jasenovcu kada je objavljeno preko hiljadu knjiga o užasima Jasenovca i snimljeno na desetine dokumentarnih i nekoliko igranih filmova, kako je ministar prosvete Srbije na zahtev ministra policije najavio da će ubuduće država pisati udžbenike istorije, da li se hrvatskim udžbenicima umanjuju zločini počinjeni u Jasenovcu, da li se Srbija priprema da snima seriju o “Oluji” koja bi trebalo da bude nastavak filma “Dara iz Jasenovca”, zašto se u Srbiji ignorišu masovni zločini koje je počinio Nedićev režim za vreme Drugog svetska rata, kao i o tome kako se ponovo oživljava priča da su Srbi najveće žrtve u regionu.

Omer Karabeg: Jasenovac se ponovo našao u žiži interesovanja nakon što je snimljen film “Dara iz Jasenovca“. Taj film je državni projekat. Predsednik Vučić se je pohvalio da je on inicirao da se snimi taj film i da je na to ponosan. Zašto je Vučiću potrebno da se u ovom trenutku uz veliku pompu snimi film o Jasenovcu?

Branka Prpa: Devedesetih godina, kad bih u društvu onih koji su imali povišenu nacionalnu temperaturu, progovorila o zločinima koji se tada dešavali, odgovor je bio: “A Jasenovac”. Onda bih ja rekla: “Dobro, svi znamo šta je Jasenovac. A šta ćemo sa ovim sadašnjim zločinima”? Reč je o logici koja zapravo uvodi ravnotežu u pojam zločina. Jer, kad pomenete jedan zločin, odmah se s druge strane pomene drugi da bi se uspostavila ravnoteža. To je nešto što se ponovo događa u ovoj epohi vaskrsavanja Miloševića. Ovih dana sam čula da se spremaju da mu podignu spomenik.

Sajmište i Banjica

Omer Karabeg: Za rukovodstvo Srbije film “Dara iz Jasenovca” bio je toliko važan da su odlučili da ga pre bioskopa prikažu na javnom servisu. Radio-televizija Srbije se je pohvalila da je film videlo 2.650.000 gledalaca. A režimski mediji su onda danima pisali kako je publika bila potresena onim što je videla.

Branka Prpa: Naravno da se potresete na slike zločina, pogotovo kad su to direktne slike, kad nema nikakve stilizacije. To vam je razlika između grčke drame i onoga što je antički Rim preuzeo od Grka, pa su na kraju počeli ljude ubijati na pozornici. Tako smo od grčke drame došli do Koloseuma. Naravno da brutalne scene izazivaju reakciju. S druge strane, moram da kažem da je Beograd u vreme okupacije na svom teritoriju imao četiri logora: dva koncentraciona – Sajmište i Banjički logor i dva sabirna – Topovske šupe i Milišićevu ciglanu.

Svi ti logori bili su u sistemu nemačkih koncentracionih logora. A strašni zločini, koji su se tada dešavali na teritoriji Beograda, nisu zaslužili ni spomeničku baštinu. Logor Sajmište je jedno veliko smetlište, a logor Banjica ni ne postoji kao spomen kompleks. Topovske šupe su mesto gde će sada da grade šoping mol. Ta vrsta dijaboliziranog odnosa prema žrtvama, gde postoje više vredne i manje vredne žrtve zaista je zastrašujuća. A da ne govorim da su na Sajmištu ubijani Srbi – civili i partizani koji su stizali iz Jasenovca.

Omer Karabeg: Kako je Hrvatska reagovala na ponovno otvaranje teme o Jasenovcu?

Dragan Markovina: Hrvatska država, nažalost, tolerira revizionizam prema jasenovačkom logoru koji vrhovi Katoličke crkve godinama potiču. Sama činjenica da egzistira nešto sto še zove Društvo za izučavanje trostrukog logora Jasenovac i da se njihovi tekstovi bez ikakvih ograda objavljuju u Glasu koncila u izvjesnom smislu ide na ruku tvrdnjama Vučićeve vlasti da Hrvatska o tome šuti.

Međutim, isto tako je činjenica da vodeći političari Hrvatske dođu u Jasenovac na godišnjicu proboja i održe prigodne govore. Isto tako je činjenica da je “Dnevnik Dijane Budisavljević“, jedan vrhunski film o kozaračkoj djeci i njihovom spašavanju, prošle godine dobio nagradu na Pulskom festivalu i pobrao ovacije gdje god se pojavio. Vladajuće strukture nisu zbog toga bile pretjerano srećne, ali nisu ni zaustavljale taj film.

A kada je riječ o reakcijama na “Daru iz Jasenovca”, istina je da se je hrvatska radikalna desnica, ne pogledavši film, pokušavala svađati sa ljudima istog takvog profila s druge strane. Što se tiče mainstream javnosti, ozbiljni filmski kritičari su napisali nimalo afirmativne kritike – ne negirajući zločine u Jasenovcu, niti narav ustaške vlasti – nego ocjenjujući taj film kao umjetničko djelo. Sve u svemu, u Hrvatskoj ne postoji nikakva vrsta povišene temperature zbog toga filma kao u Srbiji.

Tito je bio u Jasenovcu

Omer Karabeg: Predsednik Vučić i ministar policije Vulin tvrde, a to za njima ponavljaju i režimski mediji, da je tema Jasenovca u bivšoj Jugoslaviji bila gurnuta pod tepih. Oni kažu da se o tome ćutalo ne samo u bivšoj Jugoslaviji nego i u Srbiji sve dok Srpska napredna stranka nije došla na vlast. Da li je to tačno?

Branka Prpa: Kako bi bilo tačno? Moja generacija je to učila u školi. Jasenovac je bio jedan od glavnih toponima zločina u Jugoslaviji u vreme Drugog svetskog rata. Itekako se o tome govorilo, itekako se o tome učilo. A s druge strane, ja sam kao direktorka Istorijskog arhiva Beograda bezuspešno pokušavala da vladajuće strukture navedem na to da nešto progovore i o logorima i zločinima na teritoriji Beograda u Drugom svetskom ratu. Umesto toga, imali smo pokušaj da se rehabilituje Nedić i pored toga što su Nedićeva specijalna policija i Gestapo punili logore Banjicu i Sajmište. Pripadnici Sedmog odeljenja za Jevreje i Cigane, tako se zvala ta jedinica Nedićeve policije, hapsili su ljude po gradu i slali ih u te logore.

Kroz Sajmište je prošlo 33.000 ljudi od kojih je preko 13.000 likvidirano. Ubijeno je preko 6.300 jevrejskih žena i dece. U sabirni logor Topovske šupe odvođeni su jevrejski i romski muškarci koji su zatim streljani na Jajincima. Zna se da je na Jajincima sahranjeno preko 60.000 ljudi, a po procenama streljano ih je preko 80.000. Spomenički kompleksi su briga države. Da li je iko išta uradio na tom planu? Da li je to ušlo u edukativni sistem? Da li mi imamo kulturu sećanja? Sa svim tim zločinima igramo se žmurke. A da ne govorim o zločinima u toku rata devedesetih godina.

Dragan Markovina: Tvrdnja da se u bivšoj Jugoslaviji šutilo o Jasenovcu apsolutna je laž. Socijalističke vlasti imale su plemenitu ideju da se o tome ne govori previše – ja mislim da je to bilo krivo – ali mi je razumljivo zašto su imale takav pristup. Namjera je bila da se prešuti da je ovdje bila ne samo antifašistička, odnosno Narodnooslobodilačka borba, nego da je bio i krvavi građanski rat. Postojao je pokušaj da se to previše ne ističe, da se previše ne kopa po prošlosti nego da se ide u svijetlu, socijalističku budućnost.

Međutim, to ne znači da se o Jasenovcu šutilo. Niti da Tito nije bio u Jasenovcu jer je bio. Nije bio na otvaranju, ali je bio. Evo, neki dan je bivša direktorica Javne ustanove Jasenovac nabrojala da je o Jasenovcu objavljeno 1.180 knjiga. Snimani su i filmovi – “Deveti krug“ France Štiglica, “Crne ptice“ Edvarda Galića, kao i dokumentarci “Krv i pepeo Jasenovca“ Lordana Zafranovića i “Jasenovac” Bogdana Žižića, da pomenem samo neke.

Lanac osvete

Omer Karabeg: Ministar policije Vulin izjavio je u Skupštini Srbije – i dobio veliki aplauz – da ubuduće država mora da piše udžbenike u kojima će Jasenovac, kako on kaže, dobiti bar jednu stranicu, a ne dve tri-rečenice kao sada. To je, međutim, totalna neistina jer se u sadašnjim udžbenicima itekako piše i o Jasenovcu i o ratu devedesetih godina. I to uvek tako da je srpski narod jedina i najveća žrtva. Zna to i Vulin, ali mu očigledno nije dovoljno. Na šta bi onda trebalo da liče ti novi udžbenici koje piše država?

Branka Prpa: Teško mi je uopšte da zamislim tu somnabuliju. Mi živimo u jednom halucinantnom društvu gde se istorija potpuno dijabolizira. Nove generacije su zaista hendikepirane jer im se ne dozvoljava da saznaju pravu istorijsku sliku jednog izuzetno dramatičnog vremena. Istorijska nauka je u funkciji ljudskog znanja, a ne propagande.

Sve je počelo sredinom osamdesetih kada je trebalo naterati ljude da sve one jugoslavenske narode, sa kojima su živeli, počnu da smatraju svojim neprijateljima. Pokrenut je lanac osvete, pa smo čuli da je Srebrenica osveta za Drugi svetski rat i slične stvari. To je postalo popularni oblik istorijskog sećanja koji je sejao zlo. Filozofkinja Agnes Heller je napisala da se ono što je Marks rekao za religiju da je opijum za narod sada to isto može reći za istoriju. Istorija je zaista postala opijum za narod. To je duboko uznemirujuće za istoričara.

Omer Karabeg: Kako se u hrvatskim udžbenicima piše o Jasenovcu?

Dragan Markovina: U vrijeme kada sam išao u školu krajem devedesetih bilo je nekoliko odobrenih udžbenika. Onaj iz kojega sam ja učio bio je, da tako kažem, najdesniji. U njemu se korektno pisalo o Jasenovcu, ali na pola stranice. Na pola stranice se pisalo i da su partizani pokrenuli antifašističku borbu, a onda se na tri-četiri stranice govorilo o partizanskim zločinima i Bleiburgu.

Međutim, nakon Tuđmanove smrti dosta se demokratizirao pristup udžbenicima tako da sada imate nekoliko vrsta udžbenika pri čemu i onaj najdesniji vrlo realno prikazuje jasenovačku stvarnost mada se na tome previše ne insistira i to se ne uči previše. Inače, prošle godine povjesničar Ivo Goldstein objavio je kapitalnu monografiju o Jasenovcu na malo manje od 1.000 stranica.

U knjizi se vrlo detaljno govori o svim aspektima tog logora i o svemu što se u njemu događalo. To je vrlo studiozna knjigu poslije koje se o tom logoru nema što više napisati. U Hrvatskoj je imala vrlo veliku recepciju. Nakon što je objavljena vjerojatno svaki bitan hrvatski medij objavio je intervju sa Goldsteinom. Knjiga je došla u Srbiju, ima je po Beogradu po svim knjižarama.

Međutim, nekoliko mjeseci prije premijere filma “Dara iz Jasenovca” Ministarstvo prosvjete u Srbiji odbilo je otkupiti Goldstejnovu monografiju za lanac narodnih biblioteka vjerojatno zato što u njoj ne piše da je u Jasenovcu ubijeno 700.000 ljudi, kao da je stvarnost jasenovačkog zla i logora smrti manja ako je tamo ubijeno 100.000 koliko otprilike i jeste po svim realnim procjenama i poimeničnom popisu žrtava.

Serija o ‘Oluji’

Omer Karabeg: Predrag Antonijević, reditelj filma “Dara iz Jasenovca”, izjavio je da će se kao nastavak tog filma snimati serija o operaciji “Oluja”. To će, kako on kaže, biti nastavak priče o srpskom stradanju i egzodusu iz Hrvatske, započetom tokom Drugog svetskog rata.

Branka Prpa: Kad hoće da dignu spomenik Miloševiću očigledno hoće i da vaskrsnu njegovo doba. To je evidentno na svakom koraku. Ništa drugo se ne može očekivati od ekipe koja je bila Miloševićeva kamarila. Glavni igrači sadašnje vladajuće političke garniture u Srbiji izašli su ispod Miloševićevog šinjela. To je logični nastavak Miloševićevog doba. Aleksandar Vulin, koji je u Miloševićevo vreme bio funkcioner JUL-a i jedan od vatrenih pobornika ideja Mirjane Marković, sada je ministar policije, a pre toga je bio ministar vojni. On ništa ne govori što nije govorio ranije.

To isto važi i za Vučića koji tu i tamo ima, tako da kažem, akrobatske promene, ali u suštini to je uvek jedan te isti Vučić. Srbija nije uradila ono što je bilo nužno – da se suoči sa svojim učešćem u ratu, sa onim što je urađeno u ime srpstva i u Miloševićevo ime. I naravno da im je film “Dara iz Jasenovca”, pored ostalog, poslužio kako bi dokazali da su Hrvati genocidni narod. To je krajem osamdesetih izjavio akademik Vasilije Krestić. To je teza koja je na razne načine prisutna u Srbiji od osamdesetih i koju vlast nastoji i dalje dokazivati.

Omer Karabeg: Ako Srbija snimi seriju o “Oluji” povezujući je sa Jasenovcem, kao što se najavljuje, da li će onda Hrvatska odgovoriti i snimiti seriju o Vukovaru?

Dragan Markovina: Hrvatska je s tim krenula odmah nakon rata. Srbiji se to sada događa jer se ne želi ili ne zna postaviti prema devedesetim dok su u Hrvatskoj devedesete mitologizirane kroz mit o Domovinskom ratu – isključivo obrambenom i bez ikakve mrlje. Međutim, svi ti filmovi i serije, koji su tada snimljeni, doživjeli su debakl jer nisu imali nikakvu umjetničku vrijednost. To je slučaj i sa filmom i serijom o generalu Gotovini koji su prikazani prije dvije godine. Bez istinske umjetničke motivacije od svega toga nema ništa.

Što se tiče “Oluje”, to je velika tema. Ali ne može tema biti samo “Oluja”. Tema mora biti cijelo to područje – od prvih balvana, pa do “Oluje”. To bi se moglo snimati u sjajnom diptihu. Najprije treba govoriti o zločinima prema hrvatskom stanovništvu, a onda o osvetničkim zločinima hrvatske vojske i onih koji su se tako predstavljali nakon “Oluje”. I, naravno, o masovnom egzodusu ljudi, de facto etničkom čišćenju koje – ako nije izravno organizirano od strane Hrvatske – onda je svakako sve učinjeno da se ti ljudi ne vrate. To je velika trauma primarno hrvatskih Srba i pitanje s kojim se treba suočiti hrvatsko društvo.

‘Srbi – najveće žrtve’

Omer Karabeg: Sve ovo mene na neki način podseća na devedesete. I tada je glavna tema bila da su Srbi najveće žrtve, pa su se pred televizijskim kamerama iskopavali ostaci ubijenih Srba iz ustaških jama i ponovo su sahranjivani. To je praktično bio poziv na osvetu i priprema za rat. Zašto se danas to ponovo radi samo na drugi način? Rata ne može biti. Šta je onda cilj?

Branka Prpa: Nacionalizam je vrednosni sistem i ideologija kojom se najlakše vlada. Nacionalizam ništi svaki individualizam. Svi moramo biti deo kolektivnog ja. A svaki diktator i svaki vožd upravo to hoće. To je, nažalost, Vučiću uspelo u velikoj meri. On i dalje radi ono što je radio Milošević. Produbljuje jaz između dve Srbije. Jaz je sve dublji, sve strašniji i sve gori. Susrećemo se sa fenomenom, koji sada vidim i u Americi, da su građani jedne te iste države na apsolutno suprotstavljenim stranama – samo što ne pucaju jedni na druge.

Nijedna strana ne može preći preko fundamentalnih razlika. U Srbiji su to izazvali rat i Miloševićeva vladavina. Ovih dana sam u jednoj emisiji slušala čoveka koji je najozbiljnije govorio kako su ubijene Bošnjake za vreme rata stavljali u frižidere, pa su ih sahranjivali, potom su ih iskopavali, ponovo stavljali u frižidere i opet sahranjivali. Naravno, sve je to, navodno, rađeno da bi se povećao broj žrtava u Srebrenici. Kad to slušate, pomislite – da li je moguće da se uđe u toliku patologiju. Ali, eto, moguće je.

Dragan Markovina: Mislim da cilj otvaranja teme o Jasenovcu nije vanjskopolitički, nije odnos prema Hrvatskoj, cilj je unutrašnjopolitički. Ključno je da se prešute devedesete. Pogledajte produkciju serija, filmova, tema u novinama i knjigama u Srbiji. Teme su uglavnom Prvi svjetski rat, prva Jugoslavija, donekle Drugi svjetski rat kroz priču o dva oslobodilačka pokreta. O devedesetima ništa. Kao da ne postoje. A ta tema je puno bitnija i umjetnički izazovnija od Prvog i Drugog svjetskog rata i od svih tih Montevidea.

Podsjetio bih da je radi podizanja spomenika Stefanu Nemanji uklonjen spomenik kojeg je Đilasova vlast u Beogradu posvetila svim žrtvama ratova devedesetih godina. Realno taj spomenik nije govorio ništa, a nije ni mogao jer Srbija ne zna kako da se odredi prema devedesetim. On nije bio prihvaćen ni od obitelji žrtava, a kada su ga maknuli na drugu lokaciju gotovo da se nije čuo nikakav glas otpora. Dakle, stvarni razlog ove kampanje oko Jasenovca je zapravo šutnja o devedesetima i preskakanje tog razdoblja.

Omer Karabeg: Kakve će biti posledice ponovnog otvaranja priče o Srbima kao najvećoj žrtvi?

Branka Prpa: Stvarno ne znam kakve će biti posledice osim jačanja nacionalizma i revanšizma. Posledica će biti i jačanje totalitarne vlasti. Zaista ne znam kako će ovo završiti. Ovo se neće dobro završiti kako god to bilo. Ne mislim, naravno, da Srbija ima ikakve kapacitete za rat. Ali postoji još jedna vrlo važna stavka u celoj toj priči, a to je Kosovo.

Ako pristanete da Kosovo dobije samostalnost, odnosno da se to verifikuje u međunarodnom smislu, onda morate dokazati da ste veći Srbin od svih Srba. Što bi se do takvih razmera podizao nacionalni patos – od Nemanje do Srba kao žrtve – da nije u pitanju Kosovo. Po meni, samo Kosovo može biti razlog ove političke igre i predstave.

Dragan Markovina: Ja mislim da ovo nikoga ne iznenađuje. Niko nije imao iluziju o tome kakva je Vučićeva vlast, niti da je srpski nacionalizam danas drukčiji i manje raširen nego što je bio devedesetih. Zato mislim – kad bi bilo ikakve svijesti u Europskoj uniji i uopće u međunarodnoj politici – da bi sve zemlje bivše Jugoslavije, koje nisu do sada ušle u Europsku uniju, trebalo kolektivno primiti i onda pokušati nešto napraviti s njima.

Ako ih se ostavi u limbu, u purgatoriju, bit će sve gore i nacionalizam će biti sve luđi. On će se slomiti na Kosovu, bojim se i na Bosni i Hercegovini, pa i na Crnoj Gori. Tako da mislim da sve te zemlje moraju što prije ući u Europsku uniju, pa makar ne ispunile niti jedan dodatni uvjet. Samo ih sve treba primiti.

Čitajte više