Kazniti zločince, obeštetiti porodice žrtava

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
Tokom današnjeg obraćanja u Skupštini Srbije, predsjednik poslaničke grupe Stranke pravde i pomirenja, narodni poslanik Samir Tandir postavio je par pitanja Ministarstvu za rad, boračka i socijalna pitanja.
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email

Tokom današnjeg obraćanja u Skupštini Srbije, predsjednik poslaničke grupe Stranke pravde i pomirenja, narodni poslanik Samir Tandir postavio je par pitanja Ministarstvu za rad, boračka i socijalna pitanja.

„Kada će porodice čiji sučlanovi oteti u željezničkoj stanici Štrpci i u Sjeverinu dobiti status civilnih žrtava rata, kao i to kada će im biti isplaćena puna reparacija? Drugo pitanje se tiče komisije za nestala lica, dokle se stiglo sa otkrivanjem posmrtnih ostataka otetih u Štrpcima i u Sjeverinu? Mislim da minimum, što kao ljudi, građani i društvo dugujemo porodicama a čiji sučlanovi oteti u Štrpcima i u Sjeverinu, ali i svim drugim nestalim licima, jeste pravo da njihove porodice dobiju grobno mjesto ili kako mi bošnjaci kažemo mezar. Vidiosam prije neki dan inicijativu ministarstva i komisije i samim tim me zanima dokle se došlo, a to svakako zanima sve građane i građanke posebno u Sandžaku. Treće pitanje je upućeno Tužilaštvu za ratne zločine, dokle se stiglo sa postupcima u ova dva slučaja? Da li se utvrđuje pozadina odnosno inspiratori i kada se mogu očekivati presude? Šta se ustvari desilo? U subotu 27.02. navršava se 28 godina od kada je 19 građana, 18 Bošnjaka i jedan Hrvat su oteti u željezničkoj stanici Štrpci pod paravojnom formacijom Osvjetnici. Šta su ti ljudi radili u tom vozu ili oviu Sjeverinu u autobusu? Pa radili su ono što i ja i većina kolega radimo svake nedjelje, putujemo za Beograd, odradimo posao i vraćamo se kući. Većina putnika voza Lovćen 671 su putovali u Beograd radi svojih obaveza, radnih obaveza, da bi prehranili svoju porodicu, neki su putovali da bi se školovali a neki da bise liječili. To su bili lojalni građani, većinom R. Srbije“.

Ističe da nisu išli niti da ratuju niti da švercuju i da je država dužna da ih zaštiti na neki način.

„Minimum što možemo da učinimo prema njhovim porodicama jeste da im se prizna status civilnih žrtava rata i da im se isplati puna reparacija. Što se tiče lokalnih samouprava u Prijepolju i Priboju, one su radile ono što je u njihovoj moći to zaista moram da istaknem. Stranke na lokalnom nivou, i bošnjačke i srpske, su činile što mogu da olakšaju bol porodicama. Izgradili su spomen komplekse, godišnje se organizuje komemorativna akademija, isplaćujuje se simbolična pomoć porodicama onoliko koliko je lokalna samouprava u mogućnosti. Međutim, ono što smo mi dužni kao društvo i kao država i savjesni građani jeste da poslije 28 godina pokušamo da umanjimo bol porodicama jer tih ljudi nema.Zločinac nema nivjeru ni naciju ali ima ime i za ona ne djela koja je učinio treba da odgovara.Molim Boga da se Štrpci i Sjeverin nikada i nikome ne ponove“.

Čitajte više

Proslava Dana pobede sa pominjanjem Tita isključivo u negativnom kontekstu naprosto je budalasti performans kakve nam, raznim povodima, već odavno priređuju ovdašnji zvaničnici, ojačani prekodrinskom bratskom snagom.
Žena iz Vijetnama sa francuskim državljanstvom u svojoj 79. godini vodi pravnu bitku protiv koncerna koji su proizvodili “ejdžent orindž”. Njime je američka vojska u ratu trovala vijetnamsko stanovništvo.
Autor ovu skepsu prema državnim kampanjama, poput ove s cjepivom, povezuje s nepovjerenjem prema državi koje potječe iz razdoblja socijalizma a to posebice vrijedi za marginalizirane grupe stanovništva poput Roma.