Lov

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email
I odavno, iako nije zvanično – stupilo je vrijeme kada je hrabrost, pamet, snalažljivost i visprenost čuvati prirodu.
Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email

Kada se pojavilo meče u centru Berana i počele da kruže fotografije istog mladunčeta po društvenim mrežama, osjećaj mi je govorio da se ne radi o povjerenju životinja u ljude, o zajednici ljudi kao dijela prirode i prirode i ljudi koji uništavaju prirodu i prirode koja im i dalje daje šansu. Vrlo brzo smo saznali da je meče ostalo bez majke i da je neko par sati prije njegovog dolaska ustrijelio medvjedicu dezorijentisanu nakon zimskog sna.

Šta je jedan mrtav medvjed i nezbrinuti mečići spram hiljadu gladne djece u Crnoj Gori? A opet, šta će nekome mrtav medvjed na krovu automobila, šta će nekome mrtva srna/divlja svinja na haubi lade nive? Meče je došlo i tražilo pomoć sa podignutim šapicama i gledalo kroz staklo.

Nije ovo srednji vijek pa da ljudski mužjak/vitez sa svojom svitom, osedlanim konjima i dresiranim sokolima u razmaku između dvije bitke ubija vrijeme i ide u lov. Nije ovo vrijeme kada je dokaz o velikoj koncentraciji testosterona – arsenal oružja na tavanu i trofeji po ostatku kuće.

Nije više ovo vrijeme kad je herojstvo ubiti, dotući i proliti krv. Ako ne odavno nije takvo vrijeme, onda sigurno nije više od početka pandemije. Hrabrost je štititi slabe i druge od sebe, od zaraze, od moguće smrti.

I odavno, iako nije zvanično – stupilo je vrijeme kada je hrabrost, pamet, snalažljivost i visprenost čuvati prirodu. Dok novi zakon ne stupi na snagu, dok se ne pooštre mjere, valjalo bi što više ponavljati koliko nas je sve sramota što smo ubili jednog medvjeda u danima opšte smrti i neizvjesnosti.

U danima dok nam makar malo ne svane, valjalo bi se, makar kroz literaturu podsjećati, epsku, savremenu, popularnu, da je naš duh, naša misao neraskidiv dio jedinstva prirode – čiji je dio čovjek i prirode koja i dalje prihvata i želi da pripitomi krvožednog čovjeka.

LOV

Brata sam poveo u lov

zorom u goru,

dobre smo konje imali

i strele kremene,

šuma je puna zverinja bila.

No brat je moj ćutljivi

govor životinja razumevao:

vuci su nam o bratstvu govorili,

medvedi o pravdi,

u vepru se čuo čukundede glas,

u pticama se oglasiše sestre neke,

sirotice neudate il nerođene,

te mnogo dana duže lovismo

sve pravu da sretnemo zver.

Tako smo se vratili u selo

ruku praznih i gladni.

Rugali nam se kmetovi,

ljube nas verne napustile

i blago sobom ponele,

ni u manastir nas prosjake ne primiše

da se pod krov sklonimo i prehranimo.

Jedino konji su nas verno nosili

iz manje u veću daljinu

i ptice nam letele nad glavama

razmičući oblake.

Miodrag Pavlović

Čitajte više