Posudi mi svoje srce, mladi gazijo, jer su događaji ozbiljni i stvari su na prekretnici, tako da onoga ko ovaj zastrašujući prizor posmatra svojim očima obuzima očaj, ali onaj ko ovaj prizor posmatra okom iskrene vjere, on ne vidi ništa osim riječi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, upućenih Zejdu ibn Harisu, radijallahu anhu, koji je, zabrinut za život Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nakon što su stanovnici Taifa odbili njegov poziv u islam i istjerali ga iz grada kamenjem, upitao: ”Allahov Poslaniče, kako ćeš se vratiti u Mekku kad su te njeni stanovnici protjerali?”, pa mu je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, sa potpunim ubjeđenjem i sigurnošću, rekao: ”Zejde, Allah će dati olakšanje i izlaz iz ove situacije!”
Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku
Ne prodajem ti iluziju, ja dolazim već sutra na mjesto posljednje scene koju znamo i ja i ti. Neće nastupiti Sudnji dan dok se ne budemo borili protiv njih i dok ih ne budemo pobijedili.
Pa, o kakvom očaju može biti riječi kad ti je poznat završetak priče?!
Posudi mi svoje srce, mladi gazijo, jer srcima treba s vremena na vrijeme neko da ih ohrabri i podrži. Mi smo kao štapovi, ako se razdvoje, svaki će se pojedinačno slomiti, a ako se spoje i ujedine, postat će nesalomljivi snop.
Posudi mi svoje srce, mladi gazijo, i reci mi otkad je to prolazni dunjaluk postao utočište i mjesto odmora i rahatluka vjernicima, a mi smo stvoreni da se umaramo i trudimo na dunjaluku radi Ahireta.
Ne poričem tvoje pravo da osjećaš umor i da poželiš barem malo predaha i rahatluka, jer su i ashabi jednog dana došli Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i rekli: ”Allahov Poslaniče, zar nećeš uputiti dovu za nas, zar nećeš moliti Allaha da nam podari pobjedu?!”
Međutim, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije ih obradovao skorim olakšanjem sve dok im nije rekao da je Allahova roba skupa, da je sve na dunjaluku bezvrijedno u odnosu na vječni Džennet, i da je u prethodnim generacijama bilo vjernika kojima su nevjernici željeznim češljevima odvajali meso od kosti, ali ih to nije odvratilo od njihove vjere i nisu padali u očaj. A zatim im je rekao: ”Allah će uzdići ovu vjeru, ali vi požurujete.”
Posudi mi svoje srce, mladi gazijo, i hajde da iskreno veličamo Allaha jedan čas. Mi smo izgleda zadivljeni rezultatima, a žmirimo na njihovu cijenu. Prepričavamo događaj s Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, Mi’radža kada je, putujući sa melekom Džibrilom kroz nebeske sfere, osjetio džennetski miris firzerke faraonove kćerke i njezine djece, ali zaboravljamo da su se oni u Džennet uspeli na ”ljestvama” ulja koje je ključalo u faraonovom loncu.
Pripovijedamo o čudu novorođenčeta koje je svojoj majci reklo: ”Strpi se, majko, ti si na istini!”, a zaboravljamo da je cijena postojanosti na istini bila to što su svi bili živi spaljeni.
Govorimo da je hazreti Hamza, radijallahu anhu, gospodin i predvodnik šehida, a zaboravljamo da je on to gospodstvo stekao tek nakon što je pogođen kopljem, a zatim mu je razrezan stomak i mrtvom izvađena utroba.
Prenosimo kazivanje o šehadetu Mus’aba ibn Umejra, radijallahu anhu, bivšeg razmaženog mladića Kurejšija, lijepog i bogatog, koji je koristio najbolje mirise i koji je bio san svake mekanske djevojke. A zaboravljamo da je Mus’ab učinio prvu hidžru u Abesiniju pješice i da su mu na tom putu noge krvarile.
Zaboravljamo Mus’aba, ambasadora islama, koji je danonoćno pozivao stanovnike Medine u islam, i koji je bio uzrok da islam prihvate vođe dva glavna plemena, Evsa i Hazredža, Sa’d ibn Muaz i Sa’d ibn Ubade.
Zaboravljamo da je Mus’ab ibn Umejr svoje posljednje trenutke na ovome svijetu proveo na tlu Uhuda, na kojem je poginuo kao šehid sa odsječenim rukama, i da taj nekada bogati mekanski ljepotan nije imao ćefina koji bi mogli pokriti cijelo njegovo tijelo nakon pogibije, jer se Ahiret i dunjaluk rijetko susreću na jednom mjestu.
I na kraju, želim te podsjetiti, mladi gazijo, da je ovaj svijet nož koji prelazi iz ruke jednog zločinca u ruke drugog zločinca, a da je tvoj ummet žrtva, ummet čija se krv i suze ne prestaju prolijevati.
Usred ovog strašnog i nezapamćenog zločina nad tvojim ummetom, oni te nastoje odvratiti od tvoje vjere nakon što su dozvolili tvoju krv. Žele te uvjeriti da su oni koji nose oružje i prodaju svoje živote Allahu, braneći mene i tebe, moju i tvoju vjeru, uzrok ove katastrofe i pustoši. Kao da je to prvi masakr, kao da cionistima i ostalim neprijateljima islama treba razlog zbog kojeg će te ubiti.
Pitaj muslimane Alžira o zločinima Francuske nad njima, a narod Libije o zločinima Italije. Pitaj muslimane Faludže i Ramadija, pitaj Kabul koji je dva puta zaklan nožem dvije imperije, koje se ni oko čega ne mogu dogovoriti i složiti osim oko ubijanja i klanja muslimana.
Pitaj Ujedinjene nacije i Evropsku uniju za Srebrenicu i Sarajevo.
Pitaj Vijeće sigurnosti za Deir Yassin, Sabru i Shatilu.
Svi ti zločini nisu terorizam, ali ako starac, paraliziran u svojim kolicima, dođe braniti svoj narod koji su iznevjerili zdravi ljudi, onda smo mi opasnost za svijet.
Žele da te ubijede da je onaj koji dolazi izdaleka na palubama nosača aviona glasnik dobra, i uprokos tome što ti je nož za vratom, zabranjeno ti je da se pobuniš da ne bi poprskao gospodara ”civiliziranog” svijeta sa malo tvoje krvi.
Jednostavno, ti moraš biti zaklan i moraš poljubiti ruku koja te kolje. A ako ustaneš, ako odabereš da umreš stojeći na nogama, sa oružjem u ruci, braneći svoj narod, državu i vjeru, onda si terorista.
Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
