Lakše je zamisliti kraj svijeta nego…

Jamesonove marksističke analize književnosti, filma i epohe znane kao postmodernizam, gradile su prijeko potreban imunitet.
Lakše je zamisliti kraj svijeta nego…_66f20e45e79f9.jpeg
Novo!
Close
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Uvek istorizujte! – prva rečenica “Političkog nesvjesnog” u prijevodu beogradskog Pečata iz 1984. godine bila mi je prva asocijacija na jučerašnju vijest o smrti njenog autora, Fredrica Jamesona. Takav status u asocijativnom mi sklopu zaslužila je ulogom koju je igrala u intelektualnom i političkom sazrijevanju. Igrala je ulogu pedagoškog imperativa čiji su nalozi istovremeno pružali utjehu – znam odakle treba krenuti – i predstavljali zahtjevan izazov jer ne postoji jednostavna formula koju treba slijediti. Samim tim radilo se i o zamci: uvijek se moglo ostati pri utjesi i tako barem simulirati nepokolebljivi lijevi ili marksistički politički i intelektualni identitet. U pripovjednom svijetu ljevice ranog 21. stoljeća, privremeno evakuirane u akademsko-kulturni-civilnodruštveni milje, ta je simulacija, pogotovo ako ste muško, i dovoljno vješt izvođač, mogla jamčiti povoljan status.

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

A moglo se i krenuti u neizvjesnost “istorizacije” koja nužno pretpostavlja izloženost i ranjivost, a samim tim i spremnost na solidarnost. I u valjda najučestalijoj varijanti, utjeha i neizvjesnost mogle su se kombinirati. Prevlast jedne od navedenih varijanta uglavnom nije bila učinak moralnih ili intelektualnih kapaciteta pojedinaca. Te specifične varijante predstavljale su generacijska križanja i sudbine lijeve edukacije i sazrijevanja za sve one koji su se početkom stoljeća našli na intelektualno brisanom terenu poslije sloma socijalizma i koji s radničkim pokretom i masovnim organizacijama nisu imali nikakve veze. S onima, s nama, koji su o radničkom pokretu i socijalističkoj teoriji učili zaobilazno, kroz suvremenu teorijsku produkciju koja se više bavila književnošću, filmom i popularnom kulturom nego ekonomskom teorijom i političkom poviješću. Nažalost, u takvim se krugovima, na društveno-humanističkim studijima, regrutirala baza onog što se naziva novom ljevicom. Na tom nimalo prirodnom putu Fredric Jameson je bio, uz neka druga imena, ključni orijentir.

Jamesonove marksističke analize književnosti, filma i epohe znane kao postmodernizam, gradile su prijeko potreban imunitet. Naime, na tom obrazovnom putu prilično zavodljivo su izgledale sofisticirane intelektualne igre suvremene francuske teorije koje su nam dolazile nazad preko Atlantika nakon što ih je globalnom tržištu prilagodila američka akademija. Jameson je, dakle, pružio imunitet, ali istovremeno dopustio da se ostane na tom tada šarmantnom terenu i da se destiliraju najviši dosezi retoričkih analiza za političke potrebe. Prednost zaobilaznog puta političke edukacije kroz kulturnu teoriju jest stjecanje raznovrsnih aparata za ideološku analizu. Ti aparati bez ekonomskog ili historiografskog znanja (p)ostaju sami sebi svrhom, ali i ova znanja uglavnom ostaju politički zakržljala bez razvijenog njuha za (političku) retoriku. U Jamesonovim referencama i fusnotama nalazili su se i putokazi za suvremenu lijevu ekonomsku i historiografsku literaturu.

Nije, naravno, ni Jameson bio bez intelektualnih grijeha. Često mu se zamjerala neproničnost proze, a nisu izostajale ni kritike zasnovane na dijagnozi preslabog izdavačkog filtera: objavljivao je možda i ono što nije trebalo. Međutim, njegovi odgovori na kritike, pogotovo, na primjer, one razorne koju mu je uputio Aijaz Ahmad povodom Jamesonova teksta o književnosti takozvanog Trećeg svijeta, sugeriraju zdrav manjak taštine. Ahmadu je priznao relevantnost kritike i vlastitu intervenciju pravdao gotovo pa isključivo kontekstualno, a svi koji su s njim radili predstavljaju ga kao iznimno pristupačnog i solidarnog, lišenog privilegija akademskog autoriteta.

Van užih intelektualnih i akademskih krugova, Jameson će ostati najupamćeniji po izjavi da je lakše zamisliti kraj svijeta nego kraj kapitalizma. Indikativno je da se ta izjava prilično često pripisuje Slavoju Žižeku. Malo zbog Žižekove nonšalancije pri referiranju, ali više zbog Žižekove sve izraženije uloge klauna političke teorije. A govor o kraju kapitalizma, makar i nezamislivom, lakše je pripisati klaunu iz istočne Europe nego američkom profesoru. Dan nakon Jamesonove smrti možemo ustvrditi da je, kako sad stvari stoje, najlakše zamisliti kraj svijeta i kraj kapitalizma istodobnim. Na nama je da tu istodobnost osporimo. Pokojni barba Fred nudi neke pomoćne alate za ispunjavanje tog zadatka.

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Search
Search

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

HEFTIČNI BILTEN

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije.

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.