U danima ovih bajramskih praznika odlučio sam da napišem esej o istaknutom bošnjačkom intelektualcu iz Bijelog Polja, Faruku Međedoviću, čovjeku koji je nesebično snagu svog intelekta, proze i poezije pokazao u Bremenu, gradu đe je njegovo stvaralaštvo doživjelo punu afirmaciju. Nije bilo lako otići kao relativno mlad čovjek na uvijek teškim i neizvjesnim muhadžirskim putevima. Crna Gora u srcu, a rane mnoge i baš poput epskog Homera Avda, odlučio se na neizvjesni put borbe, a ta borba se odvijala snagom riječi i intelekta. Faruk Međedović se može uporediti sa likom Meše Selimovića, Ahmetom Šabom iz romana “Tvrđava”. Ahmet Šabo, poput Faruka, prolazi kroz unutrašnju borbu i traganje za smislom i pravdom. I jedan i drugi koriste snagu intelekta i riječi da se suoče sa izazovima i nepravdom u svom okruženju, istovremeno ostajući duboko povezani sa svojim korijenima i identitetom.
Faruk Međedović je u svojoj borbi za čast, ime i tradiciju pokazao izuzetnu hrabrost i odlučnost, čime je ostavio snažan dosadašnji trag u istoriji Bošnjaka u Bijelom Polju. Njegova nepopustljivost pred svim izazovima i pritiscima, bilo da su dolazili iznutra ili spolja, činila ga je simbolom otpora i očuvanja identiteta. U vremenima kada je bilo teško biti Bošnjak, Faruk nije samo pasivno posmatrao događaje, već je aktivno učestvovao u borbi za prava i dostojanstvo svog naroda. Stradanja i bolne rane iz prošlosti nisu ga obeshrabrile. Naprotiv, one su samo učvrstile njegovu riješenost da se ne preda. Tragovi tih teških vremena ostavili su trajne ožiljke, ali su ga i učinili još odlučnijim da se bori za istinu i pravdu. Njegova borba nije bila samo fizička, već i duhovna. Svojim primerom je pokazao da snaga dolazi iz unutrašnje refleksije i vjere u ispravnost svojih uverenja.
Prkoseći vremenu, sistemima i politici, Faruk Međedović nije dozvoljavao da bilo ko uruši njegov identitet i integritet. Bio je svjestan da je očuvanje kulture, jezika i običaja ključ za opstanak Bošnjaka kao naroda. Kako bi rekao veliki mislilac: “Borba je samo moja ako i stradam biće to u ime istine i pravde.” Ove riječi su za Faruka bile više od inspiracije – one su bile njegov životni moto. Farukova borba nije bila samo individualna; ona je bila kolektivna. On je svojom hrabrošću inspirisao mnoge oko sebe da se ne predaju i da nastave da se bore za svoja prava. Bio je lider u pravom smislu te riječi, neko ko je svojim djelima pokazivao put drugima. Uprkos svim preprekama, Faruk je ostao vjeran svojim principima. Njegova priča je priča o upornosti, vjeri i nadi. Ona nas uči da, bez obzira na to koliko su vremena teška, nikada ne smijemo odustati od svojih ideala i vrijednosti. Faruk Međedović je svojim životom i djelima dokazao da se istina i pravda uvijek moraju braniti, bez obzira na cijenu. Njegova borba za čast, ime i tradiciju ostaje trajno zapisana u srcima svih onih koji cijene istinske vrijednosti i nepopustljiv duh. Faruk Međedović je simbol otpora, hrabrosti i nepokolebljivosti, i njegovo nasleđe danas sa njim živi u Bremenu.
Sa istaknutim cetinjskim i crnogorskim intelektualcima Sretenom-Ćenom Zekovićem i Borislavom-Borom Cimešom, Faruk Međedović je stao u red hrabrih boraca u odbrani manjebrojnih naroda tokom lomnih devedesetih godina. Tada su mnogi Bošnjaci stradali ne samo u Crnoj Gori, već i širom nemirnih i ratom zahvaćenih prostora Zapadnog Balkana. U to doba, Farukova odlučnost i hrabrost su postali simbol otpora i borbe za prava i dostojanstvo ugroženih Bošnjaka. Devedesete su bile vrijeme velikih nemira, ratova stradanja i neizvjesnosti. Faruk je bio svjedok patnje svog naroda, ali i svjedok nepravednog optuživanja i progona. Sigurno su mu kroz glavu prolazile misli: “Moj rod i moj narod opet kriv bez krivice,” kako je to lijepo Husen Bašić zapisao. Ove riječi su odzvanjale kao bolna istina u srcima mnogih Bošnjaka, ali su takođe bile i podsticaj za nastavak borbe za pravdu i istinu.
Faruk Međedović je, zajedno sa Zekovićem i Cimešom, pokazao da hrabrost nije samo fizička, već i moralna kategorija. Njegova borba je bila borba za pravdu, za priznanje i za poštovanje identiteta. Zeković i Cimeša su, svaki na svoj način, doprinosili ovoj borbi, donoseći svoje intelektualne kapacitete i moralni integritet u zajednički cilj. Zajedno su se zalagali za prava onih koji su bili obespravljeni i potlačeni. U tom teškom periodu, Faruk je pokazao da je moguće ostati vjeran svojim principima i uvjerenjima, čak i kada se čini da je sve protiv tebe. Njegova borba nije bila samo borba za Bošnjake, već za sve one koji su trpjeli nepravdu i progon. Bio je glas razuma i pravde u vremenima kada su ti glasovi bili rijetki i dragocjeni.
Njegova odlučnost da se suprotstavi nepravdi i da se bori za prava svog naroda bila je snažna. Faruk Međedović je svojim djelima dokazao da jedan pojedinac može napraviti razliku, da hrabrost i moralna čvrstina mogu promijeniti tok događaja. Njegov primer je pokazao da je moguće zadržati dostojanstvo i integritet čak i u najtežim vremenima. Farukova borba i saradnja sa istaknutim intelektualcima poput Zekovića i Cimeše ostaju trajno zabilježeni kao svetionik nade. Njegova priča nas podsjeća da, bez obzira na okolnosti, nikada ne smemo odustati od borbe za pravdu, istinu i dostojanstvo. Faruk Međedović je simbol hrabrosti, upornosti i moralne snage.
U daljinama drevnog i mitskog Bremena nastale su neke od njegovih najintimnijih pjesama. Nastao je i kultni roman “Posljednji vrisak Satane” (na njemačkom jeziku) koji se od uglednih njemačkih kritičara smatra jednim od najuticajnijih savremenih romana Evrope. Bremen, sa svojom bogatom kulturnom baštinom i istorijom, pružio je Faruku Međedoviću inspiraciju i prostor za razvoj njegovog jedinstvenog literarnog izraza. U atmosferi ovog grada, njegove su misli i emocije našle plodno tlo za izražavanje kroz poeziju i prozu koja duboko dotiče čitaoce.
Farukova priča je priča o hrabrosti i upornosti o borbi za očuvanje identiteta i kulture, o snazi riječi koja prelazi granice i spaja ljude različitih naroda i kultura. Njegov rad i angažman predstavljaju svjetionik za mnoge buduće generacije koje će iz njegove priče crpiti inspiraciju i snagu za svoje sopstvene životne puteve. Kroz svoja djela, Faruk Međedović istražuje duboke i složene teme ljudskog postojanja, moralnih dilema i duhovnog traganja. Njegova poezija odražava intimne trenutke i duboke emocije, dok njegova proza nudi oštre i provokativne uvide u društvo i ljudsku prirodu. Njegov roman “Posljednji vrisak Satane” nije samo literarni uspjeh, već i značajan kulturni događaj koji je postavio nove standarde za savremenu književnost. Živeći i radeći u Njemačkoj, Faruk je uspio da održi snažnu vezu sa svojim korijenima, dok je istovremeno obogatio evropsku književnu scenu svojim jedinstvenim glasom. Njegova djela služe kao most između različitih kultura i tradicija, pokazujući univerzalnost ljudskog iskustva i moć književnosti da nadvlada sve prepreke.
Sjedoh i na svom radnom stolu zapisah: ,,Faruk Međedović i bošnjački i bjelopoljski i crnogorski i cetinjski i njemački i bremenski na njemu su godine ostavile traga i bolne ožiljke, ali on živi i bori se sam kao Selimovićeva “Tvrđava”. Ne smijemo zaboraviti ovog časnog insana čija riječ i danas snagom se bori za ljubav prema Crnoj Gori, Bošnjacima, Crnogorcima, Albancima i svima drugim narodima koji vjeruju u snagu multikulture i identiteta. “Posljedni vrisak Satane” nije vrisak samo imaginacije, to je vrisak civilizacija i kultura koje nas grade.”
Faruk Međedović je oličenje nepokolebljivosti i odlučnosti, čovjek koji je svojim djelima i riječima izgradio mostove razumijevanja i poštovanja među narodima. Njegov život je svjedočanstvo o snazi ljudskog duha da prevaziđe teškoće i nepravde. Uprkos svim preprekama i bolnim iskustvima, Faruk je ostao vjeran svojim idealima i vrijednostima, boreći se za istinu i pravdu, baš kao što se junaci iz književnosti bore protiv nepravdi i iskušenja. Njegov doprinos nije bio ograničen samo na njegovu zajednicu, već je obuhvatao i širi krug društvenog djelovanja. Kao intelektualac, Faruk je bio most između različitih kultura i naroda, promovišući dijalog i razumijevanje. Njegove riječi i djela su odjekivale kroz Crnu Goru, ali i dalje, do Njemačke i Bremena, đe takođe ostavlja svoj trag. Kroz svoje pisanje i javno djelovanje, Faruk je glas savjesti, podsećajući nas na važnost očuvanja identiteta i kulture, ali i na univerzalne vrijednosti ljubavi, mira i zajedništva. Farukova borba je bila i ostala simbol otpora protiv nepravde i diskriminacije. Njegova sposobnost da se suoči sa najtežim izazovima i da iz njih izađe još jači je inspiracija svima nama. Kao što Meša Selimović piše u “Tvrđavi” koja stoji čvrsto uprkos svim napadima, tako i Faruk stoji nepokolebljivo, kao branilac svojih ideala i vrijednosti. Njegova priča je podsjetnik da hrabrost i odlučnost mogu prevazići sve prepreke. Njegov “Posljedni vrisak Satane” nije samo plod imaginacije, već dubok i snažan vapaj za pravdom i istinom. To je vrisak svih nas koji verujemo u bolje sutra, u svijet đe će ljubav i poštovanje prema različitostima prevladati nad mržnjom i predrasudama. Farukova riječ je snaga koja nas vodi ka tom cilju, podsjećajući nas na važnost borbe za civilizacijske i kulturne vrijednosti koje nas definišu kao ljude. Neka Faruk Međedović ostane zapamćen i nezaboravljen od svoje Crne Gore kao simbol hrabrosti, ljubavi i nepopustljivosti u borbi za pravedno društvo. (Intervju i obimnji esej o njegovom stvaralaštvu svakako ću u budućnosti uraditi; ovo je samo moj mali lični doprinos za nekoga ko sa punim pravom to zaslužuje) Njegova autorska pjesma MOLITVA ZA CRNU GORU najbolje nam ukazuje ko je zapravo ON.
MOLITVA ZA CRNU GORU
U sjenama kelnske katedrale,
gdje gotički tornjevi paraju nebo,
kleči mlada Crnogorka.
Ruke su joj sklopljene,
oči zatvorene,
a usne šapuću tihe molitve.
Njene oči,
duboke kao Jadranski ocean,
gledaju oltarnu sliku Djevice Marije.
Njena kosa crna kao durmitorske šume,
uokviruje njezino lice koje zrači nadom.
Moli se za svoju milu Crnu Goru,
zemlju gora i mora.
Ona moli za tvrđavu od stijena
što se ponosno uzdižu nad Jadranom,
za šume što šume na vjetru
i za bistra jezera
što svjetlucaju na suncu.
Svijeće trepere na laganom povjetarcu,
dok ona sklapa ruke i govori:
„O, sveta majko,
zaštiti moju zemlju,
Crna Gora,
okružena planinama i morem.”
I katedrala,
veličanstvena i uzvišena,
prima njenu molitvu,
nosi je.
Anđeli slušaju,
zvijezde svjetlucaju,
a Crna Gora osjeća njenu ljubav i odanost.
Riječi su joj tihe,
ali srce glasno vrišti.
Ona traži snagu za svoju domovinu,
da izdrži napade zavidnika,
da joj korijenje prodre duboko u zemlju
i da njena ljepota živi vječno u planinama.
Zvone zvona katedrale
i zvuk joj prodire u dušu.
Iz obimne biografije Faruka Međedovića izdvajam;
Faruk je rođen u Bijelom Polju 1957. godine. Studije pravnih nauka završio je na sarajevskom Pravnom Fakultetu. Nakon diplomiranja, izvjesno vrijeme je obavljao poslove pravnog referenta u saveznoj upravi carina u Beogradu. Početkom devedesetih godina prošloga vijeka, u rodnom Bijelom Polju, kao osnivač i direktor kulturnog centra “Avdo Međedović – Milman Parry”, bio je ujedno i organizator internacionalnih književnih susreta “Avdo Međedović”. U isto vrijeme, bio je predsjednik ogranka Federalističkog zelenaškog pokreta za Bijelo Polje. Od 1997. godine, živi i radi u saveznoj njemačkoj pokrajini Bremen, angažovan u saveznom odjelu za strance. Prozu, eseje i poeziju objavljivao je do sada na njemačkom jeziku, kao i u časopisu “Avlija” u Crnoj Gori i zagrebačkom “Beharu”. Na njemačkom jeziku objavljen je njegov roman pod naslovom “Der Letzte Schrei Satans” u prijevodu na crnogorski “Poslednji krik Satone”. Za par mjeseci izdavač iz Londona “Olympia Publisher” će na engleskom objaviti njegov novi roman “Opasna igra s Homerom”.
