Quo vadis, dunjaluče?

U jednostavnom svijetu u kojem živimo toliko se sve zakomplikovalo, da više uopšte ne želim da razumijem taj svijet, ovaj svijet.
Ilustracija: Hao Hao
Ilustracija: Hao Hao
Novo!
Close
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Među omiljenim prvim rečenicama mi je ona Éric-Emmanuela Schmitta kojom počinje njegov roman Gospodin Ibrahim i cvjetovi iz Kur’ana: S jedanaest godina razbio sam kasicu prasicu i otišao kurvama.

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Malo je tekstova u kojima sam kao apsolutno angažirana čitateljica uspjela da proživim, i jasnije osvijestim vrijeme već u potonjoj rečenici. Vjerujem da je razlog tome što mi nekako prirodno, neprimjetno prolazimo, sazrijevamo u vremenu kroz procese, faze, i ono najočitije, rođendane.No, ovakav, nagli prekid nevinog djetinjstva i prelazak u svijet odraslih simbolično je ovaploćen sudarom najdječije sa najodraslijom stvari na svijetu – džeparac slatke kasice prasice odjednom postaje novac kojim se plaća usluga, i to ona o kojoj smo svi univokni da je treba držati daleko od djece. Uopšte uzevši u obzir da je u svijetu odraslih novac za uslugu, zbog usluge, lingua franca. Novac i usluge rijetka su pojava u dječijim okolnostima. Nemojte mi vjerovati, prisjetite se svojeg autentičnog iskustva. Jedino na šta smo naviknuti da nam se desi naglo, iako to sve vrijeme očekujemo, jeste da umremo.

Nekoliko mjeseci unazad, trudim se, ali ne uspijevam da dozovem u sjećanje neku lijepu vijest, neko lijepo dešavanje, neke lijepe misli. Ne svoje sebi nego naše nama. Lijepo ljudsko, ljudima. U jednostavnom svijetu u kojem živimo toliko se sve zakomplikovalo, da više uopšte ne želim da razumijem taj svijet, ovaj svijet.

Sve što se dešava, razbija naše vrijeme tako, naglo, bez prethodnog pitanja ili upozorenja. Iz svijeta odraslih sudaramo se sa nekim neotkrivenim svijetom još odraslijih. Zato svako od tih dešavanja dočekujemo nespremni, nepripremljeni u tolikoj mjeri da se doživljaj života pomjerio u ono introspektivno polje gdje se svjesno odričemo prostrane spoljašnjosti, vjerujući kako je to jedina zdravorazumska opcija za izdržati atmosferu ovakvog, ovog života.

Jer, kao da su nam planski oduzete sve radosti. Podvalili nam neke ideologije, loše muzike za dobar provod, jeftine karaktere za skup život, neke ratove i teritorije, obezvrijedili obrazovanje, uvrijedili nas sistemima koji ne funkcionišu, zadali profane standarde i postavili površne kriterije, a sve to bez uputstva kako se nositi sa svim tim imperativima. Zloupotrijebili naše povjerenje.

Možda uistinu ne znaju šta čine. Pa ipak, treba li oprostiti?

Svaki oblik društvenog dna postao je svakodnevan u tumačenju agende dnevnih aktivnosti. Uopšte nam nije preostalo drugo već da biramo svoje teško – teško je biti u braku, teško je biti sam. Teško je biti u formi, teško je biti gojazan, teško je komunicirati, teško je šutjeti. Teško se vezati, teško rastati. Teško je imati djecu, teško biti bez djece. Teško je sa ljudima, teško bez ljudi. Izaberi od svih teškosti u ponudi.

Aktuelna taktika kojom se međusobno savjetujemo – ako bi da preživiš, skloni se u svoj mikrosvijet. Tamo napravi sebi da ti je lijepo. I jesmo, nadajući se da u našim svjetovima nema patoloških devijacija kakve preovladavaju tamo vani. Pa ipak, i taj mikrosvijet sastavljamo od onoga što smo prepoznali kao dobro i lijepo iz onog univerzalnog. A, univerzalno kao da proživljava neko proročanstvo zle krvi.

Poslije svega, prenijeli su i tu hutbu iz Gaze, riječi šejha Mahmouda Al-Hasanata: Ako 30.000 šehida, 70.000 ranjenih, 2 miliona raseljenih nije probudilo Ummet, kakav uticaj mogu imati moje riječi? Šta još da kažem i kome? Ispravite safove, klanjamo namaz.

– Učeni ljudi su nam obećali da zulum puca kad je najdeblji.

I Saša Jelenković, pjesnik iz Zaječara, jedan je od onih što ih je ranio slučaj Danke Ilić: Postavio sam jedan status pa ga obrisao. Nema se šta govoriti.

– Zar već nije dovoljno ozbiljno ugojen, molim vas.

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Search
Search

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

HEFTIČNI BILTEN

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije.

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.