Gaza – osvješćenje čovječanstva

Ipak, i poslije svega nabrojanog – i još mnogo toga ne nabrojanog – mnogi su se nadali da su u pitanju samo greške, teške greške, ili da, ipak, nije sve onako kako nam se na osnovu zdravog razuma i logike čini.
IMG_3784
Novo!
Close
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Poslije hladnoratovske podjele svijeta, pada Sovjetskog Saveza i Istočnog bloka, Zapad na čelu sa SAD je preuzeo potpunu svjetsku dominaciju. Mnogi, među kojima sam i ja, su se radovali novoj, osvojenoj slobodi i stvaranju slobodnog svijeta. Istina, lično sam to radio sa dozom opreza, jer zbog rata i zločina u Vijetnamu, podrške svrgavanju Aljendea u Čileu i dovđenju tiranina Pinočea, decenijskih sankcija Kubi i bezbroj pokušaja atentata na Kastra…, prema politici SAD sam uvijek imao dozu rezerve, ali sam se zato nadao u staru damu, Evropu. Naivno sam, iskreno, želio da vjerujem, kako ni SAD više neće raditi ona nepočinstva i teror koje su radile u vrijeme hladnog rata,  te da će poslije pada Istočnog bloka krenuti u izgradnju istinski pravednog svijeta.

Kako je vrijeme prolazilo, stvarnost me je demantovala. SAD su postale još gore, još bezobzirnije, drskije, preuzele su ulogu svjetskog, prljavog policajaca. Evropa se, činilo mi se, pokušavala tome koliko – toliko suprostavljati, Njemačka i Francuska, prije svih, dok su imali koliko toliko jake lidere. SAD i Britanija na prvom mjestu,  ali i kolektivni Zapad su agresijama na suverene zemlje, mimo odluka Savjeta bezbjednosti UN – od kojih su najgore one na Irak i Libiju, gdje su potpuno razrušile te zemlje, ostavivši pustoš iza sebe, ubivši samo u Iraku milion ljudi – kod mene izazvali još veće podozrenje. Međutim, u svojoj naivnosti, i dalje sam se nadao da će se Evropa otrgnuti od smrtonosnog zagrljaja SAD, postati nezavisna od svih, SAD i Rusije prije svega, voditi svoju nesvrstanu politiku: dobre odnose i veze i sa jednom i sa drugom imperijom, uz vođenje svoje suverene, evropske politike mira, balansa, istinske demokratije, afirmacije pravednog međunarodnog poretka i poštovanja ljudskih prava.

Slučaj Snouden i saznanje da SAD prati i špijunira sve nas, čak svoje najbliže saveznike, kancelarku Merkel, na primjer, bio je za mene poražavajući, unio mi je nemir i strah, osjećaj teške neslobode i tjeskobe. Pitao sam se – živimo li mi u Orvelom Velikom bratu u stvari? Ipak, i dalje sam se nadao da će se stara dama Evropa, makar pokušati suprostaviti putu, to jest stranputici u koji je gura Amerika – da neće postati njen slijepi poslušnik i neokolonija.

Kada su Vikiliks i Asanž dokumentovano otkrili  mračne tajne američke politike i nepojmljivih a sakrivanih ratnih zločina, očekivao sam, opet naivno, da će Asanž ne samo biti predložen već i dobiti Nobelovu nagradu za mir. Umjesto toga, našao se na potjernici, gonjen kao zvjer. Najprije je lažno optužen za silovanje, a zatim za špijunažu. Novinar koji je preko svojih povjerljivih izvora dokumentovano iznio monstruazne zločine i špijuniranja, u svijetu koji se deklarativno zalaže za sve slobode, slobodu informisanja prije svega, biva optužen za špijunažu! Uprkos besmislinoj optužnici, zatvoru u koga su strpali Asanža  i torturi  koju su nad njim vršili, označavajući preko njega smrt novinarske profesije, uz najgore kršenje osnovnih ljudskih prava i novinarskih sloboda, nastao je muk ili tek sporedačin protest „slobodnog svijeta“, kolega mu novinara, prije svega.

Poslije svega, došao je proxi rat Amerike i Rusije preko jadne Ukrajine, a stara dama Evropa, umjesto da posreduje u zaustavljanju tog sukoba, štiteći prije svega sebe i svoje interese, uključila se u njega na strani SAD. Evropa je tada definitivno pokazala da je obična kolonija, da u njoj više nema jakih lidera koji bi vodili svoju, evropsku politiku, već da njihovu politku vodi i njome upravljaju SAD. Ipak, i poslije svega nabrojanog – i još mnogo toga ne nabrojanog – mnogi su se nadali da su u pitanju samo greške, teške greške, ili da, ipak, nije sve onako kako nam se na osnovu zdravog razuma i logike čini.

A onda, poslije svega, izbio je rat u Gazi, najstrašniji genocid  u savremenom dobu pred očima cijelog svijeta. Genocid dobija punu i nedvosmilenu podršku  kompletnog „civilizovanog i demokratskog svijeta“, na čelu sa SAD i Britanijom. Slike pakla, masovnog ubijanja civila – žena i djece najviše – gladi i umranja od gladi, sveopšteg bombardaovanja i raketiranja civilnih objekata; bolnica, zgrada, džamija, crkava… iako su mejnstrim mediji pokušali da sakriju, obišli su svijet. Mjesecima svi uživo gledamo prenos genocida, ko hoće da ga vidi i ko to može da gleda (lično više ne mogu, jednostavno presakačem snimka ubijenih,  gladnih, osakaćenih žena i djece). Mejnstrim mediji – koji su svi, ispostaviće se, pod zapadnom kontrolom, u službi propagande i dezinformisanja a ne informisanja, nevješto pokušavaju sakriti taj užas: prećutkivanjem bitnih informacija, laganjem, spinovanjem u korist okupatora koji vrši genocid. Borci za ljudska prava šute, analitčari šute, najpoznatiji kolumnisti šute, čelnici NVO ni da zucnu – čast veoma rijetkim izuzecima. Disidenti iz Rusije šute – opet čast rijetkim izuzecima – pa se logično postavlja pitanje: kakvi su to disidenti i borci za slobodu i ljudska prava ako se selektivno bore za njih?

Ne šute jedino pojedini Jevreji, među kojim ima veoma uglednih intelektualaca i javnih ličnosti, grozeći se zločina i genocida u njihovo ime. Oni postaju savjest čovječanstva, dok se čuveni novinari, kolumnisti, čelnici NVO sektora i najuticajnij mediji, potpuno razotrkivaju kao obični plaćenici: bez trunke principijelnosti, moralnog i ljudskog integriteta i digniteta.
Genocid u Gazi i šutnja o njemu, pokazuju i dokazuju da su priče o slobodi, međunarodnom pravu, demokratiji i ljudskim pravima, samo propagandna floskula u koje su uložene desetine milijarde eura, kroz kupovinu medija ali i ljudskih duša. Tako Gaza postaje – ne poraz čovječanstva kako se poneki usude napisati, već  njegovo osvješćenje, dokaz da su sve one „zapadne i cvilizacijske vrijednosti“ teška   laž i propaganda. Genocid u Gazi, podrška tom genocidu od strane „civilizovanog i demokratskog Zapada“, najveća je propagandna pobjeda Putinove Rusije, pobjeda u koju nijesu uložili ni cent, nasuprot milijardama dolara i eura koje su sa druge strane ulagani godinama.

Ništa kao biblijsko stradanje Palestinaca u Gazi, prećutkivanje i lažno izvještavanje o tome mas medija, ćutanje kolumnista i „boraca“ za ljudska prava, čelnika NVO, nije razotkrilo da živimo u najgoroj propagandnoj laži, a da su većina „viđenih“ i promovisanih javnih ličnosti u stvari obični plaćenici koji pišu i oglašavaju se isključivo po zadatku. Zato Gaza nije poraz čovječanstva nego njegovo osvješćenje, otvranje očiju običnim ljudima željnih pravednog i istinski slobodnog svijeta. Kolektivni Zapad će poslije Gaze morati da nađe nove načine i forme da uvjeri svijet u slobodu, demokratiju, ljudska prava, slobodu informisanja, vrati povjeranje u NVO, ili da se iz korijena promjeni. Alternativa ja i otvrorena diktatura, poput one kakvom je gore navedeni opisuju da je na snazi u Putinovoj Rusiji.

Poslije svega, kada sve sve ovo završi, Gaza će možda biti novi, istinski Kip slobode, u nekom, nadam se, novom i pravednijem svijetu.

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Search
Search

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.