Da, visili su oni na Marijin Dvoru

Bila su to vremena, kada se ponajmanje spominjao Srbin, Hrvat, Musliman ili ostali neki, jer  glavni indentitet je bio čovjek i njegova ljudskost.
Milan
Ilustracija: Sandžaklija
Novo!
Close
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

OBILJEŽENA GODIŠNJICA USTAŠKIH VJEŠANJA 55 GRAĐANA SARAJEVA: MJESTO PAMĆENJA I NADAHNUĆA 

Četrdesetih godina, ustaški zločinac Vjekoslav Maks Luburić, na platou Marijin Dvora, vješao je patriote, ilegalce i simpatizire antifašiste, ove naše Bosne.

Kao dječak od 7 godina i ja se sjećam ovih zlodjela od strane ustaša, jer sam tada vidio ovu nemilu scenu tih godina, kao rođeni Sarajlija.

Isto tako, kao  Sarajlija, znam i prolazio sam toliko puta na Skenderiji, pored kuće i mučilištva njegova, kuće u kojoj je ubijajo i masakrirao mnoge naše patriote.

Podsjećanja na ove scene i datume ovih događanja u mome rodnom Sarajevu, još više me i danas uzbuđuju, posebno poslije 3. maja 1993. godine u ovome gradu Mostaru, moga trenutnog prebivališta, u koji sam došao u ovaj grad godine 1970 , kao stručnjak na izgradnju giganta nekadašnjeg, firme Aluminij.

Tada sam se i prvi puta priupitao pred ogledalom: “Da li ti Milane, Bosanski Srbine , znaš gdje si došao?”

Istina je, da kao stručnjak gradio sam brojne industrijske objekte u Srbiji, te 70-te godine odlučih doći u Mostar da dam svoj doprinos izgradnji cjelovitog aluminijskoga kompleksa, kakvog je tada zamislio veliki genijalac , gospodin Emerik Blum, sa svojim znanim u svijetu i moćnim Energoinvest-om , sa njegovim kadrovima.

Uostalom, bila su to divna i životna doba, u vremenu kada smo na čelu zajedničke domovine imali našegavoljenog, dragog i u svijetu poštovanog državnika druga Tita.

Bila su to vremena, kada se ponajmanje spominjao Srbin, Hrvat, Musliman ili ostali neki, jer  glavni identitet je bio čovjek i njegova ljudskost.

Međutim, odlskom druga Tita u vječnu  realnost, slava mu i velika hvala, otišla nam je i naša lijepa Jugoslavija.

Na vlast su došle nacionalističke stranke, sa svojim kadrovima, zaratile su međusobno, nastupio je urbicid i genocid, sa strane agresora sa istoka iz Srbije i sa zapada iz Hrvatske, sa svim mogućim domaćim, prikrivenim nacionalističkim snagama, koje su i u Titovo vrijeme tajnovito i skriveno zasijale svoje klice i razvijale se prikriveno do njihovog stadija metastaze, čekajuči vremena i trenutak odlaska velikog komadanta i državnika, koji je veoma dobro znao i cijenio poruku stoljeća: “Da čuvamo bratstvo i jedinstvo, kao zjenicu svoga oka.”

Ideolozi ove ubitačne nakane i realizatori takve ideološke matrice, Slobodan Milošević i Franjo Tuđman, iz Karađorđeva su usmjerili  svoju ideološku razarajuću klicu, upravo tim njihovim nacionalističkim snagama na realizaciju, kroz agresiju svih godina do Dejtona.

Naša istorija je to već sve dobro ispisala i memorisala, ali je nama običnim građanima ostalo zapamćeno, da su se pojavile i formirale neke stranke, isključivo nacionalističkoga poriva, te su iste, kao HDZ u Hrvata ili SDS i SNSD kod Srba, svoje kadrove, brojne nacionaliste uključile u vlast na svim nivoima, za nas interesantno u našoj Bosni i Hercegovini, u ovome postdejtonskom periodu.

Zato i danas, u ova vremena, trebaju znati i sve moje Sarajlije i Bosanci, prizivajući antifašisti na promociju prisjećanja obješenih rodoljuba na Marijin Dvoru, od strane ustaškog režima Luburića u Sarajevu, da se i dan danas u ovome gradu Hercegovine tzv. stolnom graduu Hrvata, veoma je prisutna i osjeća se na svakom koraku, njihova ustaška nakana i ideologija, te nije nikakvo čudo, za nas građane, redovne devastacije i urušavanja kolosalnog spomenika, Partizanskog spomenika borcima ovoga kraja, u svim ofanzivama , sa drugom Titom, protiv fašista.

Nisu za Mostarce, niti čudni bili doskorašnji nazivi ulica nosilaca mnogih ustaških kadrova, koji još uvijek nose određene tragove svoga postojanja.

Zašto bi bili i čudni brojni logori po Hercegovini i u gradu Mostaru, formirani poslije agresije hrvatskih snaga na ove teritorije od 1993 godine, do Dejtona, gdje su uglavnom bili zarobljeni, mučeni i ubijani i nevini građani druge vjere i nacije, uglavnom Bošnjaci i Srbi, te ostali.

Istina je živa, da upravo “mi Hercegovci” bilo rođeni domaći ili pridošlice u ove krajeve i danas znamo i osjećamo recidive “ustaških čizama” upravo na svim ovim prostorima, gdje su na vlasti kadrovi nacionalističkog HDZ-a.

Zašto ne iskazati istinu da je grad Mostar postao već poodavno, “poluustaški grad” ma koliko neki mediji ili strani turisti prosipali nnam lažne slavopojke o ljepoti suživota u ovome gradu.

Da, lijepo je bilo sve ovo što nam je priroda i Bog / Allah podario, iako je urbicidom mnogo toga devastirano i brojni naši građani, ne svojom dobrom voljom danas su građani mnogih drugih država, a u Mostaru i Hercegovini su samo turisti.

Naše dvije škole pod jednim krovom, sjeme su razdora i nacionalističkih stremljenja u sistemu obrazovanja i obrazovanju mladih kadrova, za neku svijetliju budućnost.

Iduvidualna odgovornost se kažnjava Haškim procesima, ali nam „ mržnja „ među narodima ostaje, te ovakvim načinom mnogih aktivnosti ne daje nam garanciju, oprosta, pomirenja i trajnog stvaranja uslova za dostojanstveni suživot sa poštovanjem i drugih i drugačijih, tolerancijom, kompromisima i razumijevanjem.

Dakle, izgradnja i stvaranje civilizovanog i demokratskog društva, bez građanske opcije, nije nam nikakva garancija svijetlije budućnosti.

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Search
Search

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.