Mjesec rođenja islamskog ummeta

Islamska historija nudi nam i drugu stranu ramazana, onu o velikim ramazanskim bitkama i muslimanskim vojskovođama koji su sa svojim vojskama, kao postači, stizali pred kapije tvrđava i gradova, i prelazili rijeke smrti, da bi u knjige besmrtnika uvrstili i priče o ramazanskim osvajanjima i velikim bitkama.
Ilustracija: Ivana Stojanović, Aleksandar Sondorov
Ilustracija: Ivana Stojanović, Aleksandar Sondorov
Novo!
Close
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Uzvišeni Allah učinio je ramazan mjesecom rođenja islamskog ummeta, kada je nebeska Objava obasjala tamu Zemlje, a svjetlo upute rastjeralo tamu mnogoboštva, neznanja i praznovjerja.

Mubarek ramazan je najavio novu eru u životu čovjeka u kojoj je čovječanstvo dočekalo posljednjeg i najodabranijeg Allahovog poslanika, Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, i posljednju nebesku poslanicu, Kur’an. Objavom Kur’ana desila se prekretnica u ljudskom životu i velika pobjeda svjetla nad tamom, istine nad laži, monoteizma nad politeizmom, i čestitosti i morala nad razvratom i nemoralom.

Jedna od odlika ovog mubarek mjeseca je da ga je Uzvišeni Allah učinio mjesecom pobjede i rješenja u mnogim teškim situacijama. U ovom mjesecu desili su se mnogi krupni događaji koji su značili veliki preokret i promjenu u životu ummeta. Smisao pobjede, temelji ponosa i principi dostojanstva utjelovljeni su u mubarek mjesecu ramazanu.

Naime, islamska historija nudi nam i drugu stranu ramazana, onu o velikim ramazanskim bitkama i muslimanskim vojskovođama koji su sa svojim vojskama, kao postači, stizali pred kapije tvrđava i gradova, i prelazili rijeke smrti, da bi u knjige besmrtnika uvrstili i priče o ramazanskim osvajanjima i velikim bitkama, koje su oni vodili žedni i umorni bez ičega osim svjetla vjere i baklje odlučnosti.

U nastavku ćemo spomenuti najpoznatije bitke koje su se desile u ramazanu, a koje su bile prekretnica u životu islamskog ummeta.

Bitka na Bedru – Dan rastavljanja istine od laži

Prva od ovih bitaka i pobjeda je velika Bitka na Bedru ili Dan rastavljanja istine od neistine (jevmul-furkan), u kojoj su se, sedamnaestog ramazana, druge godine po Hidžri, susrele sablje Poslanikove vojske i vojske Kurejšija predvođene faraonom ovog ummeta, Ebu Džehlom. Muslimani su imali vrlo skromnu opremu, ograničeni broj konja i malo sablji, ali su im srca bila ispunjena svjetlom imana i neograničenom odlučnošću.

Ovo je bio prvi direktni vojni sukob između istine i laži, vjere i nevjerstva, u kojem je trijumfovala vojska istine predvođena Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, dok je šejtanska vojska, vojska zablude i laži, doživjela težak poraz i poniženje.

Jedan od rezultata ove odlučujuće bitke bio je da su sablje muslimana uklonile generaciju oholih tirana i tvrdoglavih ljudi sa čela Kurejša i utrle put novoj generaciji, čija srca je islam nastavio osvajati uprkos neprijateljstvu i sukobima, sve dok se njihov posljednji otpor nije srušio oslobađanjem Mekke, šest godina nakon Bitke na Bedru, kada je ta nova generacija, za razliku od njihovih očeva, našla istinski spas i utočište u okrilju islama.

Oslobađanje Mekke – dan kada je oslobođeni rob Bilal proučio ezan sa Ka’be

Dvadesetog ramazana, osme godine po Hidžri, ogromna Poslanikova, sallallahu alejhi ve sellem, vojska slijevala se sa svih strana u Mekku, oslobodivši je bez borbe.

Bila je to prekretnica u životu islamskog ummeta i objava pada prijestolnice mnogoboštva i džahilijjeta, čiji su status i ugled mnogobošci dugo koristili u huškanju na islam i muslimane.

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ušao je u Mekku dostojanstveno, ponizno i pognute glave, izražavajući time svoju zahvalnost Allahu, Koji mu je omogućio da oslobodi Mekku nakon što ju je morao napustiti sa svojim ashabima.
Tog dana je Mekka predala svoje srce i svoje ”uzde” islamu, a Bilal ibn Ebi Rebbah, radijallahu anhu, popeo se na krov Ka’be i proučio ezan, osam godina nakon što je njegovo polugolo tijelo bilo pritisnuto velikim kamenom na vrelom mekanskom pijesku zbog bijesa njegovog bivšeg gospodara Umejjeta ibn Halefa.

Dan oslobađanja Mekke je jedan od najznačajnijih dana u historiji islama. Sveti grad je oslobođen snagom vjere, a ne snagom oružja, jer je zvuk ezana bio jači od galopa konja, a snaga istine i pravde osloboditelja bila je jača od svih godina ugnjetavanja i zuluma.

Osvajanje Sinda – velika kapija islama u istočnoj Aziji

Osvajanje Sinda (današnjeg Pakistana) nije bio prolazan događaj, već je to bila kapija civilizacije koju su prigrlili narodi istočne Azije, pa su u skupinama ulazili u Allahovu vjeru.

U godinama koje su prethodile njegovom osvajanju, Sind se počeo pretvarati u veliku sigurnosnu prijetnju muslimanima, jer su njegovi pirati s vremena na vrijeme napadali muslimanske trgovce, posebno u Indijskom okeanu i Arapskom moru, pljačkajući sve do čega su mogli doći. Između ostalog, oni su zarobili određeni broj muslimanki koje su zatražile pomoć od halife muslimana i njegovog namjesnika u Iraku, što ga je natjeralo da traga za radikalnim rješenjem ovog opasnog problema.
Tokom tog perioda, namjesnik Iraka, Hadžadž ibn Jusuf slao je dvije vojske prema Sindu, ali su oba pohoda završila neuspješno, a komandanti tih vojski su ubijeni. Nakon toga, Hadžadž ibn Jusuf poslao je svog bratića Muhameda ibn Kasima el-Sekafija, koji je tada bio mladić od 17 godina, i on je opsjedao Sind tri godine.

Debal, današnji Karači, bila je jaka tvrđava, ali je Muhamed ibn Kasim, koji ju je opsjedao, šestog dana mjeseca ramazana, 92. godine po Hidžri, uspio probiti njene utvrde sa vojskom od 12 hiljada boraca, prije nego što je nastavio osvajanje. Ovaj mladi muslimanski vojskovođa nastavio je osvajati grad za gradom, tako da je uspio osvojiti cijeli Sind za samo tri godine.

Od tada je Sind ili Pakistan postao temeljni dio muslimanske civilizacije, a u njegovim džamijama i školama nastala je najljepša priča o islamu i historiji naučnog i kulturnog džihada koja traje do danas.

Osvajanje Endelusa – izgubljeni dunjalučki džennet

Hidžretska godina bila je nova prekretnica u historiji islama, jer se tada islam proširio prema današnjoj Evropi. Te godine je muslimanska vojska usidrila svoje vojne brodove na obalama Endelusa i pokrenula veličanstveno putovanje koje je trajalo 8 stoljeća, stvarajući civilizaciju izgubljenog dunjalučkog dženneta.

Osvajanje Endelusa predvodio je Tarik bin Zijad sa 12.000 svojih vojnika. Oni su slomili otpor gotske vojske koja je u tom sukobu izgubila kralja i oko 40.000 svojih boraca. Tako je započelo osvajanje Endelusa kojim su ubrzo odjekivali ezani sa visokih minareta, i u kojem se nastanila veličanstvena islamska civilizacija čije su blagoslovljene zrake obasjale cijelu Evropu i bile uzrok njene renesanse.

Amurija – priča o osvajanju pokrenutom vapajem muslimanke za pomoć

Bitka kod Amurije (Amorijon) bila je između abasijskog hilafeta i Bizantijskog carstva u ramazanu 223. godine po Hidžri, što odgovara augustu 838. godine nove ere. Abasijsku vojsku predvodio je lično halifa El-Mu’tesim, a bizantijsku vojsku predvodio je car Teofilo.

Naime, bizantijski car Teofilo iskoristio je zaokupiranost muslimana borbom protiv raskolnika (zindik) Babeka Huremija u Perziji, pa je poveo vojsku koja je brojala više od 100.000 vojnika i krenuo prema granicama muslimanske države, napadao je gradove i sela, ubijao, hvatao i sakatio ljude. Grad Malatya je bio jedan od gradova koje je car Teofilo razorio, pošto je pobio mnoge njegove ljude i zarobio žene muslimanke. U nekim izvorima spominje se da je zarobio oko hiljadu muslimanki.

Nakon što je Teofilo udario jednu zarobljenu muslimanku, ona je zavapila dozivajući halifu El-Mu’tesima u pomoć.
Vijest o tome stigla je halifi El-Mu’tesimu i on je istog trenutka naredio mobilizaciju vojske, da bi zatim predvodio ogromnu vojsku prema bizantijskom gradu Amuriji. Napredovali su sve dok nisu došli pred zidine Amurije koje su u jednom naletu srušili, a zatim su upali u njene tvrđave i oslobodili muslimanku koja je vapila za pomoć, kao i ostale zarobljene žene muslimanke. Tako je ovo bilo prvo mobiliziranje ogromne vojske koja je bila dirnuta suzama žene muslimanke.

Ajn Džalut – prvi poraz ”nepobjedive” mongolske vojske

Bitka kod Ajn Džaluta, u blizini današnjeg grada Nablusa, 26. ramazana, 658. godine po Hidžri (septembar, 1260. godine po miladu), jedna je od najvažnijih bitaka u historiji islama, jer su Mameluci, predvođeni slavnim vojskovođom i mamelučkim sultanom Sejfudinom Kutuzom, zaustavili osvajanja Mongola koji su, samo dvije godine prije toga, osvojili i opustošili Bagdad, zatim Halep, Damask, Nablus i Gazu u Šamu. Činilo se da se mongolskoj najezdi ne može niko suprotstaviti i da će Egipat, a zatim cijela sjeverna Afrika pasti u njihove ruke. No, ispostavit će se da je Bitka kod Ajn Džaluta označila kraj njihovih osvajanja na islamskom istoku.

Pred Bitku kod Ajn Džaluta jedan broj ejjubijskih emirâ (potomaka slavnog Salahuddina Ejjubija koje je sa Salahuddinom vezala izgleda samo krvna veza i ništa više) bacio se u naručje Mongola, odbivši bilo kakvu pomoć Sejfudinu Kutuzu u njegovim pripremama borbe protiv Mongola.

I pored složene situacije, Kutuz je nastojao otkloniti nesporazume između njega i emirâ Šama, sa ciljem ujedinjavanja sa Šamom. On je Nasiru Jusufu el-Ejjubiju ponudio da bude vladar Šama i Egipta, samo da se muslimani ujedine u borbi protiv Mongola. Međutim, Nasir Jusuf nije prihvatio, već je dao prednost razjedinjenosti muslimana nad njihovim jedinstvom.
Jedini koji je sarađivao sa Sejfudinom Kutuzom bio je El-Mensur, emir Hame, koji je došao iz Hame i sa svojom vojskom se pridružio Kutuzovoj vojsci u Egiptu.

Tog 26. ramazana, 658. h.g., muslimanska vojska se po prvi put žestoko suprotstavila divljim mongolskim hordama. Kada je Sejfudin Kutuz u jednom trenutku primijetio znakove poraza kod svoje vojske, bacio je svoj oklop kao izraz svoje čežnje za šehadetom na Allahovom putu, vičući: ”O islamu! O islamu!”

U nekim predajama se čak spominje da je sišao sa svoga konja i klanjao dva rekata namaza, a nakon toga je predvodio vojsku u silovitom napadu na Mongole.

Bitka kod Ajn Džaluta završena je veličnastvenom pobjedom muslimana, ali se još jednom potvrdilo, kao i mnogo puta ranije, da su borba za vlast, munafikluk, kukavičluk i izdaja od strane muslimanskih vođa, bili glavni uzrok strašnih poraza i stradanja muslimana u njihovoj historiji.

To najbolje potvrđuje današnja situacija i odnos muslimanskih država i vladara prema muslimanima Gaze, čije malobrojne skupine mudžahida same vode džihad i odsutnu borbu protiv cionističkog okupatora i njegovih saveznika iz cijelog svijeta, a čiji civili, žene, djeca i starci, dočekuju iftare obojene suzama, biljem i korovom, i najčešće pomiješane sa krvlju, ili pak mrvicama brašna umočene u krv, a ako ne nađu ni jedno ni drugo, onda je sigurno da za muslimane u Gazi nema pijenja vode nakon što čuju “Allahu Ekber” u vrijeme iftara.

I umjesto uobičajene dove: ”Zehebez-zame’u veb-telletil-‘uruku ve sebetel-edžru, inša’Allah” – ”Nestala je žeđ, natopile se žile, a nagrada je osigurana”, postači u Gazi uče dovu: ”Žeđ ostaje, grla su suha, a nagrada je osigurana, ako Bog da!”
Po svemu sudeći, dugo će muslimani Gaze čekati nekog novog Mu’tesima, Sejfudina Kutuza ili Salahudina Ejjubija.

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Search
Search

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.