Paradoks birača

Kako, dakle, narod ili građani, procjenjuju vrijednost određenih politika?
Paradoks birača_65efa890d8130.jpeg
Novo!
Close
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Odnos političkih stranaka i medijsko-komunikacijskih tvornica tumačenja političke stvarnosti prema građanima ili narodu, ovisno kakve političke sentimente preferirate, odlikuje prilično vidljiv paradoks. Stavovi i vrijednosti koji cirkuliraju među biračima tretiraju se kao uglavnom nepromjenjivi i poslovni model partija, pogotovo onih koji kane osvojiti vlast iz opozicijskih redova, zasniva se na čitanju tog političkog tržišta koje im prodaju različite agencije i prilagođavanja programa i stavova onda tom čitanju. Birač se, dakle, ne tretira kao netko koga možeš uvjeriti u svoje stavove nego kao potrošački suveren čijim se preferencama moraš prilagoditi. Naravno, to ne znači da će se stranke takozvanog lijevo-liberalnog centra približavati ekstremno desnim biračima, ali vrlo lako se može dogoditi da skrenu u desno ako procijene da se “političko raspoloženje” promijenilo.

Pored tog postavljanja birača i njegovih sklonosti u središte i njegova ili njezina tržišnog zavođenja, paralelno se događa komunikacijski proces koji ostavlja dojam da se birače tretira kao politički deficitarne životinje koje se može navoditi određenim mehanizmima kao da im je razina političke pismenosti na razini dresure. Pa tako možemo čitati i gledati komentare mahom komunikacijskih stručnjaka, čiji je uspon na ljestvici političkih autoriteta jasan pokazatelj smjera u kojem politika ide, ali i ostalih medijskih komentatora iz najrelevantnijih kuća, koji predviđaju biračke reakcije na određene događaje, stavove ili afere, kao da ih isti ti birači uopće ne gledaju, kao da se samo obraćaju političarima u strankama. Naravno da svi možemo pretpostaviti da će određeni politički događaji utjecati na stavove birača, ali valjda dijelom na te stavove utječe i činjenica da birači gledaju i slušaju te emisije i čitaju portale. Ako im se pritom ne objašnjava što se dogodilo nego im se govori kako će oni reagirati bez da su sami promislili o implikacijama događaja, onda se politika svodi na meteorološku prognozu: aha, sutra će kiša pa ću na posao ponijeti kišobran. I na tretiranje birača kao idiota.

Taj paradoks koji obilježava našu domaću političku scenu, ali i daleko širu, sugerira da se više ne postavljaju neka osnovna politička pitanja. Među osnovna pitanja spada i ono: kako se politika valorizira? Kako, dakle, narod ili građani, procjenjuju vrijednost određenih politika? Postoje, naravno, brojna ispitivanja u kojima se doznaje koji su politički prioriteti i što ljude najviše zanima, ali, čini se, da uporno izostaje pitanje koje pod valorizacijom misli na to kako ljudi o politici misle, kako im se stavovi kreiraju. Upravo je paradoks koji smo spomenuli simptom tog izostanka: birači su ili potrošački suvereni kojima se moramo prilagođavati ili budale koji se vode pukim refleksima i kojima moramo manipulirati. Ne mora taj način mišljenja o politici biti naročito kompleksan. Može se raditi i o tome da netko odluči na predstojećim izborima glasati za HDZ jer mu je povećana plaća na radnom mjestu u javnom sektoru. Je li tim potezom ta osoba naprosto pristala na masovnu političku korupciju ili sugerirala da ima prioritete koji se mogu realizirati i bez korupcije, ali ne i samo ukazivanjem na korupciju?

Što je s ljudima koji rade u privatnom sektoru i čiji je stupanj kvalitete života u manjoj mjeri ili barem značajno posredovanije određen javnim politikama? I smijemo li uopće postaviti pitanje o tome je li ta “čista” ekonomija koja određuje dijelom stupanj kvalitete života isto politika koja je političkim djelovanjem depolitizirana? Ili ćemo se i dalje oslanjati na teze velikih domaćih mislioca koji nam kažu da je osnovna razlika političkog razmišljanja u nas učinak povijesnih putanja: politički um ovisi o tome jesu li krajevi bili pod turskom ili austrougarskom vlašću. Zazivanje “struktura dugog trajanja” pri eksplikaciji političke situacije može biti korisno, ali ono se kod nas uglavnom uvodi u igru kako bi se objasnilo da smo taoci političke sudbine ili “glupog naroda”. Da bi se to izbjeglo treba stalno ponavljati pitanje: kako ljudi politički misle? Dokle za njih seže politika? Je li im osobno političko i je li im ekonomsko političko? Ako je, zašto je, ako nije, zašto nije? Politika nije ništa drugo nego društveni odnosi između svih nas. I ako se nekad horizonti suze treba se vratiti osnovama. Jer odgovor nikad nije isti i stalno u sebi nosi potencijal poželjne promjene.

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Search
Search

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.