Zamišljam da neka veća, kosmička sila, obustavlja genocid u Gazi i da onda naređuje da se u obilazak dovedu:
predstavnici američkih građana,
cionista,
urednika medija i novinari koji su ćutali ili o svemu lažno izvještavali,
svjetskih i domaćih intelektualaca,
(lažnih) boraca za ljudska prava,
(lažnih) socijalista i sociologa – koji su radili isto.
Da, dok šetajući Gazom, gledaju u
sa zemljom sravnjene kuće,
zgrade,
bolnice,
iz koji se osjeća smrad zatrpanih tijela, čuje poneki jauk, dok izgladnjela, prljava djeca, u dronjcima, halapljivo jedu hranu koju im je taj kosmički osloboditelj upravo podjelio.
Da, dok gledaju
masovne grobnice u koje su Palestinci kolektivno sahranjivani, a okolo ljude na improvizovanim štakama, bez ruku i nogu, spuštaju pogled pun užasa, praveći se da nijesu znali – a znali su.
Da se ponovi ono, kao onda, kada su saveznici njemačke građane vodili u šetnju tek oslobođenim Aušvicom.
Na kraju, u tom nedosanjanom snu, prikazuje mi se scena gdje taj predstavnik kosmički pravde, oštrim glasom, gromko postavlja pitanje: Zašto ste ćutali kad ste za sve ovo znali?
A oni, oborenog pogleda, gledajući u zemlju, sa nagonom za povraćanje od neprijatnosti ali i onog smrada raspadajućih leševa, jecaju ili šute.
Kada bih vidio ove scene – ne bi mi bilo žao da istog trena nakon toga umrem.