Obavezni vojni rok za kulturne ratove

Sve te prednosti neposrednog iskustva, povezane sa talentom pisca i habitusom rođenog hroničara čijoj pažnji ne promiče ni jedan podatak, ali u čiji tefter ulazi samo pouzdano provjeren podatak, kulminirale su u ovoj potresnoj, snažnoj i izuzetno inspirativnoj knjizi.
Obavezni vojni rok za kulturne ratove_65d54a189a295.jpeg
Novo!
Close
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Od ukidanja obaveznog vojnog roka u redovitom se ritmu u domaćem javnom prostoru javlja tema mogućnosti njegova ponovnog uvođenja. Motiv je uvijek isti i stremi ka daljnjoj političkoj polarizaciji: nacionalisti će, naravno, biti za, nikad se ne zna kad će opet trebati braniti zemlju, a liberali će biti protiv jer su pacifisti i jer smo, navodno, civilizacijski nadišli ratovanje kao takvo. I javljala se, dakle, ta tema u redovitom ritmu, ali polarizacijski učinci su joj bivali sve oskudnijima. Naime, uvezeni kulturni ratovi puno su prijemčiviji za nerve nestrpljivih korisnika društvenih mreža. No, čini se da su se povodom novog, nedavnog plasiranja teme kao navodnog plana vladajućih, recepcija i rasprava promijenili.

Naravno, i dalje je prvenstveni politički cilj stjecanje poena na desnici i dalje se ne zna kako bi se obvezni vojni rok financirao. Ali promijenile su se geopolitičke i ideološke okolnosti. Rat u Ukrajini, ali i okupacija Palestine te brojni drugi bliži i dalji, latentni i manje latentni konflikti diljem svijeta polako u društvenu svijest vraćaju rat kao realnu mogućnost. U takvom se kontekstu obavezni vojni rok nešto lakše prodaje kao politička ideja. Tom se idejom, barem u kontekstu naše političke scene, i krajnjoj desnici uskraćuje potencijalna atraktivnost sugeriranja slanja vojske ili “narodnih straža” na granice na kojima bi nas navodno trebali braniti od “invazije migranata”. Pored tih okolnosti koje će temu barem nešto duže zadržati na medijskim radarima, postoje još neke društvene tendencije koje ju čine atraktivnijom nego što se možda na prvu čini ili što je ranije bila.

Generacijske diskvalifikacije novih generacija neizostavni su dio generacijskog sazrijevanja otkad generacije postoje, a postoje, kako u kojem dijelu svijetu, negdje tamo od Francuske revolucije u političkom smislu i industrijske modernizacije u ekonomskom. Generacije su prije tih tektonskih promjena, izuzev najuže aristokracije, živjele iste živote stoljećima i samo prenosile ono isto znanje potrebno da se preživi – drugim riječima, nisu postojale kao društvene već samo kao biološke kategorije. Tehnološki razvoj, urbanizacija i rast produktivnosti imali su svoje neminovne učinke: novim generacijama za preživljavanje sve su manje trebale vještine (ako zanemarimo specifičnosti brojnih aspekata kućanskog rada) kojima su se koristili njihovi preci. Podjela rada i sve efikasniji strojevi omogućili su milijunima ljudi da se prehranjuju, oblače i vrše sve one svakodnevne nužnosti, dužnosti i rituale bez da znaju išta o tome kako su ti proizvodi proizvedeni i kako se infrastruktura života kojim brode održava.

Radi se o prilično razumljivom učinku tehnološkog napretka, ali kao što to obično biva, “pronicljivijim” tumačima ta razumljivost postane sumnjiva i u njoj vide ključne uzroke problema suvremenog svijeta, a u povratku obveznog služenja vojnog roka rješenje tih problema. Tamo će se mladići vratiti svojim korijenima, neće više biti mutavi i mlohavi, neće više kuhati bruncheve i raditi aplikacije, već će s puškom na ramenu osjetiti autentičnost zemlje po kojoj hodaju i zraka koji dišu. U takvim konzervativnim fantazmagorijama uvijek se javlja i jedan paradoks: mladići će postati snažniji i samouvjereniji, ali istovremeno i podložniji autoritetima. Što je s djevojkama? Doć ćemo i do njih, ali prije naglasimo i da liberalni pacifisti, unatoč ovim fantazmagorijama, nemaju taj politički luksuz da daleke ratove za slobodniji protok roba i nešto manje slobodan ljudi obavlja profesionalna vojska.

Djevojke su, ako pažljivije poslušamo argumente konzervativnih mislioca i hustlera s biznis i fitnes podkasta, također dio problema generacijskog razvoja i putanja. Naime, mladići su se podizanjem razine rodne jednakosti malo pogubili. Tako to ide kad se gube neke privilegije za koje se oduvijek mislilo da su prirodne. Tu prirodnost i muškost nekako treba vratiti, a nema bolje metode od vojne obuke. Na toj bi obuci, pored baratanja oružjem, muškarci trebali naučiti kuhati i pospremati kako to, valjda, poslije doma ne bi morali. Prijemčivost takvih poruka za mlade muškarce ne proizlazi samo iz “prijeteće” im rodne jednakosti već i iz toga što se rodna jednakost često tretira kao izvor ostalih problema, socijalne atomizacije, usamljenosti i nesigurnosti. I to ovaj posljednji val zaziva obaveznog vojnog roka čini nešto atraktivnijim od prijašnjih jer postoji ozbiljna mogućnost da se integrira s kulturnim ratovima. Doduše, većina bi sigurno radije ostala u okviru onih kulturnih nego išla u prave ratove.

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Search
Search

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.