Udaljeni kutak evropske Turske I

Za grad, izrazito fanatičan, kaže se da je mjesto gdje je "neočekivanost najveća vjerovatnoća".
Kosovski vilajet - Memalik i Mahruse i Shahane ye Mahsus Mukemmel ve Mufassal Atlas (1907)
Kosovski vilajet - Memalik i Mahruse i Shahane ye Mahsus Mukemmel ve Mufassal Atlas (1907)
Novo!
Close
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

The Guardian
(od dopisnika.)
28.12.1893.
Sjenica, Turska

Između Srbije i Crne Gore nalazi se jedan od najinteresantnijih dijelova Balkanskog poluostrva – takozvani Novopazarski sandžak. Od vrha željezničke pruge Solun-Mitrovica proteže se sjeverozapadno do bosanske granice, teritorije duguljastog oblika, najzapadnije i najsjevernije granice Osmanske sile u Evropi. Putnici su ovdje malobrojni. Teško je pristupiti sa bilo koje strane; nema željeznice, niti pravih puteva za kočije. Stigao sam preko Crne Gore i Berana. Od tog mjesta do Bijelog Polja je oko šest sati jahanja na konju. Rijeka Lim, nakon što se prođe beranska ravnica, nastavlja svoj tok još nekoliko kilometara kroz dugačku stjenovitu klisuru dubine šest stotina metara. Duž rijeke nema prohodne staze, a za obilazak klisure potrebno je ići dugom i strmom zaobilaznicom. Međutim, na dva sata od Berana, put se ponovo spaja sa rijekom i nastavlja njenom obalom. Bili smo velika i impozantna grupa, na čelu sa zamjenikom Kajmakama iz Berana i u pratnji doktora koji se hvalio najljepšom uniformom od svih raznih nižih oficira i pratnje turske pješadije. Do Bijelog Polja je bilo neophodno ići još jednim zaobilaznim putem, a na vrhu drugog strmog brda ugledali smo sam grad, šest stotina metara niže. To je najživopisniji grad u sandžaku. Kraj njega teče Lim, a kuće se strmo uzdižu s jedne obale rijeke. Grad je kompaktno izgrađen uz obalu, ali se postepeno širi vrtovima sve do usamljene porušene tvrđave na brdu iznad. Ispod grada je uska ravnica okružena zelenim brežuljcima.

Dolazak stranaca nije bio baš događaj koji bi stanovništvo moglo dozvoliti da prođe nezapaženo. Izvan grada okupljali su se u gomili da posmatraju. Iznutra, čim se prešao most i stiglo do vijugavih brežuljkastih puteva čaršije, bilo je vidljivo da je veći dio stanovnika došao da posvjedoči neobičnom prizoru. Svaki prozor bio je krcat glavama sa turbanima, fesovi su nizali ulice, djeca su stajala na svim separeima i zurila u čudu. Turska privatna kuća je bila pripremljena za naš doček, čiji je vlasnik očigledno bio deložiran za tu priliku. Ženski stan, kao najluksuznije opremljen, pretvoren je u odaju za goste. Radoznalost nije bila ograničena samo na stanovništvo; zvaničnici, njih tridesetak, nagurali su se u našu sobu da bi se zvanično predstavili i nakon što su uputili ljubazan govor dobrodošlice, na sreću se povukli. Bosanski, kako ga nazivaju, je jezik većeg dijela naroda – isti jezik kao i srpski, za koji se u Crnoj Gori, a i u nekim pograničnim dijelovima Turske, općenito govori kao „naški“, „naš“ jezik. U samom gradu ima oko 1500 kuća, uglavnom crveno pocrijepljenih, sa stanovništvom (većina muslimani) koje bi se moglo procijeniti na šest do sedam hiljada. U okrugu kojim upravlja bjelopoljski Kajmakam, navodno živi čak 30000 ljudi. U gradu postoje četiri džamije. Jedna, džamija Fethija, prvobitno je bila hrišćanska crkva, a visoki bijeli četvrtasti zvonik još uvijek svjedoči o njegovoj prošlosti. Bijelo Polje je sasvim izvan svijeta, daleko od svakog glavnog puta, i možda je trenutno najfanatičnije mjesto u sandžaku. Iako je ovdje stacioniran bataljon turskih vojnika, Kajmakam je civil, što je činjenica koja bi možda mogla objasniti nemire u gradu. Tokom noći kada sam bio u Bijelom Polju na vratima naše kuće bile su postavljene straže sa pričvršćenim bajonetima, a u prizemlju je bio stražar. Ali nije bilo nikakvih smetnji. Međutim, jedan hrišćanin koji je došao u Sjenicu dan nakon što sam otišao iz Bijelog Polja prenio mi je da je muslimansko stanovništvo bilo veoma uzbuđeno. U mojoj posjeti džamiji koja je nekada bila crkva, vidjeli su pokušaj uznemiravanja njihove vjere. Nisu mogli da shvate kakav sam mračni politički motiv imao posjećujući njihov grad, a da sam tamo duže ostao, čitavo tursko stanovništvo diglo bi se protiv stranca. Uzimajući u obzir činjenicu da je vijest donio kršćanin, ostaje činjenica da stranac u Bijelom Polju neće biti srdačno dočekan u narodu.

Sljedećeg jutra, sa velikom pratnjom konjičkih zaptija — poluvojnog oružništva, — pješadije i raznih oficira, krenuo sam iz Bijelog Polja za Sjenicu. Put, koji u većini dijelova bude dovoljno širok za kočiju, prati Lim, ovdje je širok stotinjak metara. Nakon dva sata on odstupa prema sjeveru i strmo se penje. Planinski pašnjaci su predivno lijepi. Stada stoke pasu po livadama. Staza vijuga kroz borovu šumu, sa prekrasnim pogledom na daleke crnogorske i albanske planine. Do sredine dana stigli smo do malog turskog “hana”, ili gostionice, gdje nas je sačekao oficir i dvadesetak Sjeničana. Ovdje nas je bjelopoljska pratnja napustila. Ubrzo po izlasku iz “hana” prošli smo kroz grebene brda. Na svakoj strani puta, na krošnjama, bilo je postavljeno niz predstraža koje su komandovale stazom tokom čitavog jutra. Ovo posebno mjesto ima nezavidnu reputaciju. Prošle godine, na primjer, neki ljudi iz Rugove, albanskog sela udaljenog pedeset i više kilometara, ovdje su čekali neke Crnogorce sa kojima su bili u krvnoj osveti i pobili pola tuceta, ali ne onih koje su trebali. Ispostave su se povukle čim smo prošli i pridružili se našim snagama. Postepeno se spuštajući preko travnatih zaobljenih brežuljaka, do Sjenice se stiglo do pola pet. Teško da je to grad, već veliko zapušteno selo, sa pet do šest hiljada stanovnika, skoro svi muslimani. Ovdje je sada sjedište pokrajinske vlade Novog Pazara, jer se prije dvadeset i pet godina iz Novog Pazara doselio mutesarif, odnosno guverner sandžaka, odnosno pokrajine. Berlinski ugovor je uticao na velike promjene u nazivima i broju sandžaka. Kada je Bosna bila vilajet, novopazarski sandžak je bio pod vladom valija iz Bosna Saraja, a obuhvatao je sve sadašnje sandžake Taslidže i Novog Pazara i više. Ali sada postoji poseban sandžak Taslidža, a novopazarski sandžak je naziv samo smanjene pokrajine između Prijepolja i Mitrovice; a ta dva sandžaka, zajedno sa ipečkim, prištinskim i uskubskim, su pod valijom Kosova, čiji je centar vlasti u Uskubu. I Berane, koje je ranije pripadalo novopazarskom sandžaku, prebačeno je u sandžak Ipek. Sadašnji novopazarski sandžak nije ništa drugo do sjenka onoga što je nekada bio, a prikladnije bi se mogao nazvati sandžakom Sjeničkim.

Savremeni novopazarski sandžak je podijeljen na pet kaza, odnosno okruga, Sjenički, Novopazarski, Akovački ili Bjelopoljski, Kolašinski i Nova Varoš. Konak, odnosno državni ured Sjenice je ogromna građevina, najistaknutiji objekat u mjestu. Pored uobičajenih kancelarija, služi i kao baraka za zaptije. Od ovih snaga u gradu Sjenici stacionirano je uglavnom 150 do 200, a u mjesnom okrugu ukupno 250, dok u cijelom sandžaku snaga iznosi 500 ljudi, pod komandom potpukovnika. Ovdašnji mutesarif, bivši guverner jedne arapske provincije, veliki je anglofil, vjerovanje da su Englezi uvijek govorili ono što misle i preporučuje ih prije svega njegovom divljenju. On bez sumnje ima težak zadatak da održava red ovdje. Za grad, izrazito fanatičan, kaže se da je mjesto gdje je “neočekivanost najveća vjerovatnoća”.

Prijevod i obrada:
Uredništvo magazina Sandžaklija

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Search
Search

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.