Od Mariupolja do Gaze i – Snoudena

Kako reče jedna nezavisna novinarka „pričati, pisati i izavještavati o onome što se događa u Gazi, saosjećati sa tim stradanjem i patnjom, može vam donijeti jedino probleme a nikakvu  korist“.
KONICA MINOLTA DIGITAL CAMERA
KONICA MINOLTA DIGITAL CAMERA
Novo!
Close
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Na fejsbuku naletjeh na informaciju American Cornera Podgorica u kojoj se poziva na projekciju filma „20 dana u Mariupolju“. U pozivu se kaže da je dokumentarac nominovan za Oskara, predstavlja priču ukrajinskih novinara Associated Press-a koji su se zatekli u Mariupolju pod ruskom invazijom. Uvodnu riječ o filmu će dati zamjenica američke ambasadorke koja će i moderirati diskusiju.

Ne sumnjam da će svi koji trebaju biti na projekciji, a to će uglavnom biti oni interesno, odnosno grantovski vezani za američku ambasadu, a koji svojim prisustvom žele upisati novi plus, te da će se u diskusiji  takmičiti u osudi ruske agresije na Ukrajinu, koja, bez ikakve sumnje, to jeste. Domaći mejsntrim mediji, kao što su Vijesti, će obavezno izvijestiti o događaju, svi oni će liti krokodilske suze nad, od rata ubijenim, protjeranim, osiromašeim – i zloupotrebljenim, rekao bih, ukrajinskim narodom.

Projekcija filma koji se već prikazivao na Festivalu filma o ljudskim pravima „Ubrzaj“,  zakazana je za 21. februar u 18 sati, u KIC-u „Budo Tomović“. Film „20 dana u Mariupolju“ je, normalno,  već bio prikazivan na TV Vijesti, u udarnom terminu, ali valja obnoviti gradivo!

Istovremeno, dok ponovo budemo gledali film o Mariupolju, slušali priču o ruskim zločinima, kršenju ljudskih prava i međunarodnog prava, nebezbjednosti i paklu u kom se nalaze novinari na ukrajinsko-ruskom ratištu, dešava se genocid u Gazi, koji, vojno, politički i propagandno, sponzoriše upravo SAD, pokušavajući da preko mejnstrim medija koje kontroliše – a to je ogromna većina svih svjetskih medija, umanji, sakrije ili zabašuri, na svaki način, pa i u brojkama neuporedivo veće zločine od onih koja je Rusija napravila u Ukrajini, koje nad Palestincima sprovodi Izrael.

Za dvije godine rata u Ukrajini, ubijeno je 15 novinara, za tri  mjeseca genocida u Gazi – koji se dešava pod pokriviteljstvom SAD, u čemu je  Izrael je samo izvršitelj, ubijeno je 72 novinara. U Ukrajini je za dvije godine rata ubijeno nešto više od 10 000  civila, u Gazi za tri mjeseca blizu 30.000,  uglavnom žena i djece. U Gazi su ubijene i stotine ljekara i medicinskih radnika, razrušene skoro sve bolnice, u Ukrajini se to dešava sporadično. Palestinci se kolektivno drže u okruženom getu iz kojeg nema izlaza, neprestano i neslektivno se bombarduju: izgladnjavaju, raseljavaju iz jednog na drugi kraj pakla u kome su, bitišući uglavnom na otvorenom, pod šatorima, bez hrane, ljekova, vode čak. Sa Ukrajncima to nije slučaj. Kompletna Gaza je jedno veliko Mariupolje, stim što su Ukrajinci u Mariupolju pružali žestok otpor, a imali su i sa čim. U Gazi je otpor sporadičan, sa oružjem manufakturne proizvodnje, protiv sile koja ima najsavremenije topništvo, tenkove, avione – a nemilosrdno i neselektivno ga koristi. Rusija u Ukrajini to nije radila, i ni približno ne radi kao što radi Izrael Palestincima, a sve uz punu i neograničenu podršku i vojnu pomoć SAD.

O Gazi nećemo gledati bilo kakav film, a i kada bi kojim slučajem bio prikazan, niko „viđen“ ne bi bio na njegovoj projekciji, jer, kako reče jedna nezavisna novinarka „pričati, pisati i izavještavati o onome što se događa u Gazi, saosjećati sa tim stradanjem i patnjom, može vam donijeti jedino probleme a nikakvu  korist“.
Kakve veze sa svim ovim sad ima Snouden?

Dokumentarni film o najčuvenijem američkom zviždaču Snoudenu „Citizenfour“, dobitnik je Oskara za najbolji dokumentarni dugometražni film (nije, dakle, nominovan za Oskara kao film „20 dana u Mriupolju“, već je ovjenčan Oskarom), ali i još desetinama drugih, prestižnih nagrada, među kojima su:
Academy Award – Best Documentary FeatureGerman Film Awards for Best Documentary Film of 2015Alliance of Women Film Journalists – Best Documentary Feature Film, Female Icon of the YearBAFTA Awards – Best DocumentaryBoston Society of Film Critics – Best DocumentaryDetroit Film Critics Society – Best DocumentaryDirectors Guild Award – Outstanding Directorial Achievement in DocumentaryGotham Independent Film Awards – Best DocumentaryHouston Film Critics Society Awards – Best Documentary FeatureIndependent Spirit Awards – Best Documentary…
Vijesti neće prikazati ni reemitovati “Citizenfour”(iako je, takođ,,e prikazan na Festivalu Ubrzaj.me 2015. godine), Američka ambasada neće organizovati promociju i panel diskusiju na temu sveopšteg špijuniranja i zastrašujućeg ugrožavanja najosnovnijih ljudskih prava svih ljudi svijeta, što film pored ostalog, prikazuje. Iako je “Citizenfour” i izvanredan triler, od kada je snimljen biva nekako nevidljiv, skrajnut od očiju široke publike.

Poslije agresije na Irak pod lažnom optužbom da posjeduje oružje za masovno uništenje, njegovog potpunog razaranja i ubistva više od million Iračana, slučaja Snouden i Asanž (koji je tek posebna priča), te podrške genocidu nad Plaestincima, SAD i kolektivni Zapad više nemaju apsolutno nikakvo moralno, niti bilo koje drugo pravo, da pričaju o međunarodnom pravu, humanitarnom pravu, ljudskim pravima i slobodama, niti da osuđuju bilo kog drugog zbog kršenja istih. Mogu da nastave sa guslanjem na tu, zadatu temu, kupujući ljude, “intelektualce” prije svih – više nego i dosad, odnosno da ih – kao i sve nas – plaše sudbinama Snuodena, Asanža, zartvaranjima, kindapovanjima i mučenjema u  zatvorima poput Gvantanama. Rupu u zakonu za gonjenje Asanža do smrti, ili na dugogodišnju robiju uz najstrašniju torturu, bez suda i suđenje, uvijek će naći, jer takvim su napravili sistem kojeg su samoprozvali carstvom demokratije.

Carstvo i demokratija, ni u teoriji ni u praksi, nikada u ljudskoj istoriji nijesu išli zajedno. Što je veće i jače carstvo, to je demokratije manje. SAD jesu postale ogromno carstvo od kojeg se svi plaše, a od demokratije je ostala samo prozirna propaganda koja se razbija u paramparčad najprostijom logikom ili poređenem.
Carstva, sila, strah, kupovina ljudi i njihovih duša, nijesu odlike demokratije već totaliratizma, onog protiv čega bi istinske demokrate trebalo da se bore.

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Search
Search

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.