Sjećanja na našeg pjesnika Aleksu Šantića

Sigurno je ovo i prilika prisjećanja, upravo na naše pokojne i uzorite građane iz Aleksinog miljeja, koji su u teškom period agresija sa istoka i zapada na ovaj grad i dosta doprinijeli, sa svojim komšija, očuvanju svega što se moglo očuvati.
Ilustracija: Sandžaklija
Ilustracija: Sandžaklija
Novo!
Close
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Evo, upravo večeras 02, februara 2024 godine, u Centru za kulturu, tvoji Mostarci održaše fenomenalno inpresivno sjećanje na tvoj savršeni lik i veličanstvena tvoja pjesnička djela, povodom i tvoje 100-godišnjice, kada si nas napustio i odletio među naše anđele, na drugome svijetu.

Kako saopštavaju iz Srpskog prosvjetnog društva (SPKD) “Prosvjeta” Mostar, ovaj događaj je organizovan u saradnji sa Srpskim prosvjetnim društvom “Prosvjeta” iz Sarajeva, Muzejem Hercegovine iz Mostara, Narodnim pozorištem Mostar i Centarom za kulturu Mostar.

Kako to istorija piše,Šantić je napisao i objavio više od 800 pjesama. Među njima su najpoznatije “Emina”, zatim “Veče na škoju”, “Ostajte ovdje”, “Moja otadžbina”, “O klasje moje”, “Što te nema?” i mnoge druge nezaboravne pjesme, ali tvoja ljepota, mladost i divni ljubavni osjećaji pisani su u savršenstvu istinskih umnih i razumnih riječi, iskazanih u sadržajima i prema voljenim osobama.

Moram odmah priznati da su me ovom prilikom u startu obuzele nevjerovatne emocije, da sam odmah morao popiti lijek za smiraj moga srca, upravo iz više razloga, od kojih neke posebno izdvajam.

Prije svega, organizacija je bila fenomenalna pod aktivnostima dvije SPKD “ Prosvjete “ iz Sarajeva i Mostara.

Muzej Hercegovine se pobrinuo za postavku vrijedne izložbe sa sadržajima i dokumentima našeg Alekse i njegove porodice, sa upoznavanjem posjetioca sa Ostavštinom Alekse Šantića, koji je za trajno vrijeme ostavio svoj trag u kulturnom indentitetu voljenog Mostara.

Iz kataloga izložbe autora Mr. Ibrahima Dizdara može se pročitati, citiram citat:

“Izložba odabranih eksponata muzejske zbirke Ostavština Alekse Šantića iz fundusa u formi faksimila nudi selektivan prikaz književne građe, arhivske dokumentacije,rukopisa, pjesama,izdanja, privatnih fotografija pjesnika, dopisnica, korespodenciju sa književnim časopisima, redakcijama, uredništvima, prijateljima pjesnicima i književnicima.Predstavljen je prevodilački angažman Alekse Šantića, prije svega sa njemačkog jezika, kulturni rad u nacionalnim društvima, kao i kompozicije koje su kao plod muzičkog rada ostale iza pjesnika…

Autor izložbe i muzejski savjetnik Ibrahim Dizdar kaže kako je večeras izloženo oko 200 eksponata iz bogate izložbe arhivske građe i da napravljeni presjek u fokus stavlja događaje vezane za ispraćaj pjesnika iz njegovog rodnog Mostara nakon smrti.

Ovaj katalog uz izložbu “100- godišnjica smrti pjesnika Alekse Šantića” nudi lijep pregled muzejske građe iz njegove ostavštine i evocira sjećanja na velikog pjesnika Mostara. /završen citat autora I.D./

Odziv građana je bio izvanredan, možemo reći da je ovo bio baš pravi “mali Mostar” sa divnim sugrađanima ovoga grada, što se zaista odmah može konstatovati da je naš Aleksa bio podjednako i građanin i pjesnik svih naroda i vjera ovoga grada i širih okruženja ,van njegovih granica.

Još davne neke godine izvrsno je naš Aleksa uočio i izrekao jednu idealnu poruku, koja bi ponajbolje i priličila ovome sadašnjem vremenu, što nas upućuje, da upravo mi mnogi Mostarci domoljubi i patriote i svoga grada i svoje domovine Bosne i Hercegovine, stanemo pred ogledalo i ponovimo ove Aleksine aktuelne ideje, hoćemo li zaista i mijenjati naš Mostar na boljitak, prema našim zajedničkim željama i potrebama, a nužno nam je mnogo toga promjeniti. Eh, naš dobri Aleksa lijepo ti pišeš i pjevušiš, umjesto da ne mijenjaš vjeru već grad Mostar, evo ovi ovdašnji promjeniše ili smjeniše i tebe.

A tvoja je čuvena, nadaleko poznata i afirmisana mostarska Gimnazija, koja je godinama ponosno i prkosno i nosila tvoje ime.

Ova ljepotica grada Mostara, nalazi se upravo u središtu grada i sa svih strana je veoma prepoznatljiva i po značaju i znanju koje je proizvodila, po njenoj arhitekturi , ornamentima i kristalnoj boji njenih fasada.

Kao takva, kome li je smetala, kada je u svijet pronosila samo pažnju i divljenje, a njeni kadrovi i učenici, svršeni su stručnjaci širom svijeta, sa dovoljnim indentitetom da su bili đaci tvoje slavne obrazovne institucije, prepoznatljive: “gimnazije, Alekse Šantića” iz Mostara.

Ova škola nije samo mostarski arhitektonski dragulj.To je škola s dugogodišnjom tradicijom koja iz naraštaja u naraštaj obrazuje izuzetno kvalitetne učenike.Ona predstavlja svjetionik znanja i kulture u gradu Mostaru.

Prestižna i nadaleko čuvena i naša gimnazija u Mostaru, do trenutka nemilih agresivnih događanja 90-tih godina na ovim prostorima, izbrisala je i njegovo ime.

Tu istu gimnaziju su pohađala i moja djeca (sin Goran i kćerka Ljiljana) tadašnji Mostarci, a moji svi unuci rođeni Mostarci, danas su građani Švicarske i Kanade.

“Navršilo se 100 godina od smrti velikog mostarskog i bosanskohercegovačkog pjesnika Alekse Šantića. Šantić, inače autor čuvenih poema “Emina” i “Ostajte ovdje”, smatran je simbolom zajedničkog života u Mostaru i cijeloj zemlji. Međutim, nakon što je u ratnom vihoru njegov spomenik uništen, te pošto se dio ulice, ali ni mostarska Gimnazija više nije zvala po Aleksi, postavlja se pitanje – je li Mostar zaboravio Šantića, odnosno da li njegove poruke vrijede i danas.

Vjerovatno je i prva njegova najveća životna ljubav bila Anka Tomlinović kojoj je posvetio mnoge pjesme, no u ta vremena i druga vjera nije mu po nekim porodičnim zahtjevima nije mu dozvoljavala takvu vezu, na njegovo žaljenje i razočarenje. Niti Zorka Šola nije mogla zadovoljiti njegove ljubavne nakane, tako da mu je takav nesretni ljubavni život, postao inspiracija za mnoge divne ljubavne pjesme.Takose izrodila i njegova divna sevdalinka, koju je ovjekovječio svojim glasom i čuveni doktor Himzo Polovina, bila je to lijepa “Emina”.

Tim svojim stihovima, uveliko je pjesnik ublaživo svoju neposrednu tugu:

Sinoć kad se vraćah iz topla hamama,

Prođoh pokraj bašte staroga imama.

Kad tamo u bašti, u hladu jasmina,

S ibrikom u ruci stajaše Emina…

Dakle ova čuvena Emina, je zaista uveliko proslavila i njegovu popularnost i dalje od Mostara, a pjesma je opravdano kao emotivna svrstana u naše prave sevdalinke. I mnoge druge pjesme Aleksine su svrstane u sevdalinke i veoma često se pjevaju.

Njegova pjesma “Ostajte ovdje” iskazuje zaista veliko i duboko suosjećanje sa patnjama i stradanjima nacionalno i socijalno obespravljenog našeg naroda:

Ostajte ovdje!

Sunce tuđeg neba neće vas grijati kao mšto ovo grije,

Grki su tamo zalogaji hljeba,

Gdje svoga nema nema i gdje brata nije.

Ponosan sam bio i na događaj, da sam period 2000/04 godine kao predsjednik / podpredsjednik Gradskog vijeća sa pokojni Ratkom Pejanovićem, tadašnjim predsjednikom SPKD “Prosvjete” u Mostaru i Gradonačelnikom Jahićem, lično bili u ateljeju u Beogradu umjetnika, kipara Jankovića gdje smo pogledali već ugovoreni i izrađeni model spomenika našem Aleksi, koji se veoma brzo izlio u bronzu u odgovarajućoj livnici, te brzo i zauzeo svoje mjesto na istom mjestu, Aleksinog parka u neposrednoj blizini i Ćorovića kuće

Dok pišem ovaj sadržaj, upravo mi je pristigla i informacija našeg poznatog građanina Ahmeta Kurta (uz zahvalsnost moju):

Kratka komšijska priča (Ahmet Kurt)

“Spomenik pjesnika Alekse Šantića za vrijeme rata, u ljeto 1992. godine je miniran, a ostaci bačeni u Neretvu. Poslije rata članovi ronilačkog društva tražili su u Neretvi, sve do ispod Lučkog mosta, ostatke biste, ali bez uspjeha. U međuvremenu, 2004. godine, podignut je novi spomenik, djelo istog umjetnika – kragujevačkog skulptora Nikole Koke Jankovića.

Dvadeset godina poslije miniranja spomenika do mog brata Ismeta (na slici) je došla vijest da negdje na crnom tržištu ratnih artefakata, ipak, postoji dio lica (na slici) sa izrešetanog i miniranog spomenika. Uložio je dosta truda i para da dođe u posjed tog dijela biste. Nije se dvoumio šta raditi sa tom krhotinom spomenika, poklonio ga je našem komšiji Ratku Pejanoviću (1944-2015), gen. sekretaru mostarskog ogranka Srpskog kulturnog društva “Prosvjeta”. Taj dio spomenika danas se čuva u prostorijama tog društva.

Ni rahmetli Ismet niti pokojni Ratko nisu smatrali da o tome treba pričati na sve strane, za njih to je bila normalna komšijska gesta i znak pažnje.

4. februara je osam godina da je moj dragi brat Ismet (1943-2016) preselio, pa zato ovaj kratki zapis.

(na ostalim slikama Ismet u svojoj umjetničkoj radionici i njegov rad, bareljef na staroj bakarnoj tepsiji sa prikazima motiva sa stećaka).” /završen citat/

Upravo sam na FB i pisao in memorium sa navedenim slikama o njegovom bratu, rahmetli Ismetu, divnom čovjeku, umjetniku

i mome saradniku na radnom mjestu u Aluminiju.

I ovom prilikom, slava i hvala našem Mostarcu rahmetli Ismetu Kurtu, divnom čovjeku, stručnjaku i umjetniku, za sjećanje i iskrenu zahvalnost.

Ismet Kurt u svome čuvenom ateljeju u kujundžiluku

Dakle, ovo veče sjećanja povodom stogodišnjice smrti pjesnika Alekse Šantića održano u Centru za kulturu Mostar 2. februara sa početkom u 19 časova, a program je obuhvata izložbu u zbirci Muzeja Hercegovine, kao i poetsko-muzički program.

Kako saopštavaju iz Srpskog prosvjetnog društva (SPKD) “Prosvjeta” Mostar, ovaj događaj je organizovan u saradnji sa Srpskim prosvjetnim društvom “Prosvjeta” iz Sarajeva, Muzejem Hercegovine iz Mostara, Narodnim pozorištem Mostar i Centarom za kulturu Mostar.

“Uz prigodnu izložbu ‘Aleksa Šantić u zbirci Muzeja Hercegovine’, stihove Alekse Šantića je govorio, emotivno, nadahnuto i veoma profesionalno mlađani glumac Kemal Rizvanović, a pjesnikov životni i pjesnički put je inspirativno i sistematično, pobliže predstavila profesorica Univerziteta,Dijana Hadžizukić, čime je istovremeno promovisala i svoju knjigu zbirku pjesama Alekse Šantića pod naslovom “Ostajte ovdje”, čija mi posveta na knjizi ujedno i veoma razdragano i veselo znači.

Sve, ove večernje prijatne i emotivne doživljaje je svakako uljepšala u programskom sadržaju mlada mostarska grupa ‘Zerdelija’ sa svojim melodičnim izvođenjem tradicionalnih i pjesama karakterističnih za naše podneblje, svakako iz opusa divnih i nezaboravnih sevdalinki našeg slavnog pjesnika Alekse Šantića.

Ovom prilikom našem Generalnom sekretaru SPKD “Prosvjete” u Mostaru, Zlatko Serdarević, je predao na poklon sliku, umjetnički rad naše poznate umjetnice Mostarke, koja živi u Australiji.

Generalni sekretar Prosvjete i inicijator ovog događaja Goran Kosanić je kazao kako je večerašnje druženje u pjesnikovom gradu od neizmjernog značaja.

“Ovo večerašnje druženje i ovaj način života i suživota u Mostaru je recept kakav je pred nas postavio Aleksa Šantić. Njegov život je bio život suživota, život jedinstva i ljubavi. Nije imao puno sreće u ljubavi, ali jednostavno druženje i dobri komšijski odnosi. Ovo je dokaz večeras da smo nastavili njegovim stopama. Ja sam ponosan i na Prosvjetu što nastavlja njegovim stopama, a ovdje je i Muzej Hercegovine, Narodno prozorište Mostar, Centra za kulturu i MoStars. Ovdje su sve dobri ljudi, koji žele dobro ovome gradu, da jedinstveno nastupaju u njemu i da jedinstveno stvaraju u svom najljepšem gradu”, kazao je Kosanić.

Sigurno je ovo i prilika prisjećanja, upravo na naše pokojne i uzorite građane iz Aleksinog miljeja, koji su u teškom period agresija sa istoka i zapada na ovaj grad i dosta doprinijeli, sa svojim komšija, očuvanju svega što se moglo očuvati, pa i ove naše današnje SPKD “Prosvjete” sa našim Goranom Kosanićem.

Naši pokojnici Ratko i Siniša, naši su anđeli, laka im bila naša zemlja domoljubna, sa ljubavlju i poštovanjem i ovom prilikom se prisjećamo njihovih likova i djela, sa zahvalnošću i trajnim pamčenjem.

Kako to napisa naš sugrađanin Milan Račić: “Sve dok je Kosanića i mnogih drugih Gorana nikada s radom neće prestati ona prava “Prosvjeta”, niti će svi podmlatci nacionalističkih stranaka i kojekakvih veteranskih udruga izbrisati ime Maršala Tita.

Istina je da dolaskom naših “veliko srpskih nacionalista” koji su se borili i stvarali genocidnu Republiku Srpsku, sa svojim crkvenim vjerodostojnicima i vladikom Grigorijem, koji je naše normalne Srbe, kao Ratka, Obrena, Sinišu, Milana, Gorana i ine proglasio nekim rezervnim Srbima, negiraše sve naše napore i djelovanja u agresorskom periodu sa istoka i zapada, nazivajući nas nekim rezervnim Srbima ili Alijinim Srbima, nedaj Bože da li i Franjinim Srbima (kako bi mogli bit ii savjetnici gradonačelnika).

Osnovaše svoju Prosvjetu i Gusle svoje, te otpočeše svoju “prijateljsku” koalicionu saradnju sa susjedima, koji brojne radnike srpske nacionalnosti izbaciše iz njihove firme Aluminija.

Četiri puta je “Prosvjeta” privremeno prestajala sa radom, da bi ponovno oživjela u jeku ratnih sukoba 1994. godine. Sačuvana je i opstala jer je utemeljena na multietičnosti Mostara i Hercegovine, a posebno jer su je osnovali i vodili ljudi mostarskog kova i odgoja, kao što su to naši anđeli Ratko i Siniša, a na našu sreću i zadovoljstvo slijedi ih naš Goran Kosanić.

Međutim, ovom prigodom i nije bilo vrijeme da se bilo šta spomene o drugoj strani našeg srpskog Mostarskog ogledala, a naša javnost treba i mora sve da zna.

Naime dolaskom vladike Grigorija u ovaj grad i preuzimajući cjeloviti velikosrpski i crkveni suživot građana srpske nacionačnosti, prihvatio jue u startu politiku poglavara velikosrpskog nacionalističkog odnosa i ponašanja.

Naime u svojoj prvoj besjedi na Oskarovoj televiziji, sa urednikom Mariom Vrankićem, na upit o mišljenju na sve ove Srbe koji su cijelo vrijeme ostali u Mostaru i Federaciji, izjavljuje da su to za njega i Crkvu neki “rezervni Srbi” nisu niti pravi Srbi jer nisu učestvovali u stvaranju Republike Srpske.

Isti takav vokabular prije njega imao je i njegov “firer ili despoit” tzv. guslar iz Laktaša, Milorad Dodik.

Dakle , istina je da naši iskreni i patriotski domoljubni Srbi nisu pucali sa Čobanova polja ili Podveležja na svoj grad i njegove sugrađane, nisu ubijali i rušili svoj grad i svoju domovinu, čime i nisu učestvovali u stvaranju ove “genocidne” njihove tvorevine RS a posljedica ovih stavova i pogleda odmah se vidjela na njihovim nedjelima.

Naime, odmah su ovi velikosrpski nacionalistički tzv “dodikovci” stvarali svoje “legalne i legitimne” institucije od njihove Prosvjete i Gusala, do autentičnih i legitimnih prestavnika u Gradskom vijeću i drugim institucijama.

Apsolutno su ignorisali i omalovažavali sve dobro i nužno, što smo to radili svi mi građani pravoslavne vjeroispovjesti, od očuvanja svega što se moglo očuvati do prestavnika u Gradskom vijeću, ali nismo bili niti velikosrpski nacionalisti, a još manje “dodikovci”.

Našli su odmah i svoga partnera i partnera u drugoj tzv. zapadnoj i susjednoj starnačkoj družini HDZ-ovaca i njihovom doglavniku Draganu Čoviću i njihovim kadrovima.

Kao nebeski narod i veliki Srb ii Sv. Trojica nastavili su “guslati” istim melodijama i njihovih uzora i mentora, ood Slobodana do Radovana i danas do svoga Vučka i njegovih vučića, ali po mirnodopskom scenariju 9iz Karađorđeva, po zamislima njihovog Slobe i Franje.

Nastoje on ii prisvojiti i sve što smatraju da je njihovo, od dugogodišnje naše Prosvjete i Šantićeve ostavštine, slave i uspjeha, do svih drugih institucija, u koje nažalost još uvijek nisu dobili podršku svojih koalicionih partnera iz HDZ-a i SDA u gradu Mostaru, alii h ne interesuju protjerani radnici Srbi iz firmi Aluminij ai drugih institucija vlasti, jer bi htjeli instalirati isključivo svoje “dodikovce” posebno u vlast.

Vladika Grigorije je izvršio svoj zadatak, stvaranja razdora među normalnim Srbima, koji su branili svoj grad i svoju domovinu, od novokomponovanih “dodikovaca” koji su svojim nasilničkim i ubojitim dejstvima ubijali i sve rušili, stvarajući svoju fantazirajuću državicu, kao buduću sastavnicu veliko srpskoga zajedničkog nebeskoga svijeta.

Evo ih, u gradu Mostaru i dijelovima Hercegovine, pridobili su svoje nacionaliste iz HDZ-a, a na dobrom su putu, poslije Miloradovog i bDraganovog plača u Jerusalemu, da pridobiju i “cioniste” da sa aluminijem i gasom iz južne konekcije razviju i svoju, samourušenu privredu i druga Božija davanja.

Eh, naš dobri i umni Aleksa, davno si ti dobro naslutio da nužno mijenjati naše veliko srpsko hrvatske “čipove” u ovome gradu Mostaru, Hercegovini i ovome podneblju, kako bi shvatili Božiju i prirodnu ljepotu, za normalan ljudski i dostojnstveniji drugačiji suživot u ovakvoj zajednici različitosti i raznolikosti, sa ljubavlju, poštovanjem, kompromisima i tolerantno.

 

 

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.