Mrtvi grobovi, III

Bilo je pravo zadovoljstvo i razonoda biti sa njim u društvu, pričali su njegovi drugovi, pogotovo u vremenu i uslovima u kojima su tada živjeli i radili graničari.
Ilustracija: Knysh Ksenya
Ilustracija: Knysh Ksenya
Novo!
Close
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Meho Kamarić – vojnik

Vojnik Meho bio je rodom iz Bosne, iz Gornjeg Teslića, opština Teslić. Tek što je navršio 23 godine života, poginuo je od zločinačke ruke albanskih agenata i diverzanata, početkom oktobra 1950. godine. Tako je Meho vječno ostao u koloni smjelih, na granici svoje domovine. Njima zlikovcima u vrijeme najveće hajke i kampanje IB-e zemalja protiv naše zemlje oduzeše mladi život, i ako ni on, kao ni svi oni koji padoše na granici, nikome ništa nijesu urdaili, jedino što su vjerno služili svome narodu i svojoj domovini.

Meho je rođen 1927. godine u siromašnoj seljačkoj porodici. Zbog siromaštva i okupacije naše zemlje školu nije nikada pohađao niti završio. Kao mladić bio je veoma bistar i otresit. Naučio je da sam čita i piše. Bio je najstarije dijete u brojnoj porodici Ibra i Zilke Kamarić, još od malih nogu isključivo se bavio čobanstvom i nadničenjem, vrijedno pomažući svojim roditeljima u obradi veoma malog imanja. Zbog siromaštva, isto kao i njegov otac bio je primoran da kod imućnijih susjeda za suhu koru hljeba radi i nandiči, često od zore do mraka. Meho je rat zapamtio kao nešto veoma strašno, kao vrijeme u kojem su se po Bosni razne vojske gonile i pregonile, kad se na svakoj strani pucalo, ubijalo, klalo, žarilo i palilo, pljačkalo i otimalo, kad se više bilo gladno, nego sito, kad se o slobodi sanjalo i maštalo i kad se ona željno očekivala, kao ozeblo sunce. U 1943. godini četnici mu zvjerski ubiše oca i strica, a kuću i sve što su imali zapališe i sravniše sa zemljom. Njegova majka Zilka ostade sa svoje šestoro sitne djece na goloj ledini, da ih podiže i da se muči, a Meho kao najstariji, u neku ruku postade glava porodice. I ako vrlo mlad, s obzirom na sve što su preživjeli, znao je da procijeni ko se bori za svoj narod, a koje neprijatelj i sluga okupatora, pa je sa puškom u ruci uzimao učešća u pojedinim manjim akcijama sa patrizanskim jedinicama. Tako je kao dobar poznavalac terena i aktivista, jedne noći vodio partizane na grad Teslić.

Kad je navršio 20 godina, Meho pođe na odsluženje kadra u Jugoslovensku narodnu armiju. U to vrijeme vojni rok se služio pune tri godine, a zbog teške situacije na našim granicama mnogi su ostajali i duže od toga, kakav je slučaj bio i sa Mehom. Pošto je završio predviđenu obuku, raspoređen je u granične jedinice. S obzirom da nije pohađao ni osnovnu školu, iz daleke Bosne nije mogao ni znati da postoje: Plav, Gusinje i Prokletije, gdje dobi novi raspored i dođe da služi. Za vrijeme trogodišnjeg služenja Armije samo jednom je 20 dana bio na godišnjem odmoru kod porodice. Kad se, nakon korišćenja odmora, rastao sa svojima, nije mogao ni pomisliti da će im to biti posljednji sastanak i rastanak.

Prvi put Meho dođe u Gusinje negdje početkom 1949. godine. Ostao je u sjećanju kao zgodan, visok, crnomanjast, kovrdžave kose, zdrav kao drijen, lijepo građen, prava bosnaska delija. Budući vrlo diciplinovan i u svakom pogledu uredan, druželjubiv i nesebičan, drugovi su ga brzo zavoljeli i posebno cijenili. Bilo je pravo zadovoljstvo i razonoda biti sa njim u društvu, pričali su njegovi drugovi, pogotovo u vremenu i uslovima u kojima su tada živjeli i radili graničari. Meho je uvijek bio spreman za šalu, za lijepu riječ i razonodu, da svoje drugove nasmije, raspoloži i razveseli. Iz komnade iz Gusinja bi raspoređen na graničnu karaulu Ćaf Bor. Ta karaula se nalazi u planinskom predjelu ogranka Prokletija, na prilično visokoj nadmorskoj visini, dosta udaljena od naseljenih mjesta. U ono vrijeme, ovo je bila ljetnja karaula, koju su graničari koristili s proljeća, tokom ljeta i do kasne jeseni, dok ne padnu snjegovi, dok se zimi, kad granicu zatrpaju veliki snjegovi, ta karaula napuštala, a ljudstvo se povlačilo na susjednu karaulu u selo Vusanje, odakle je bilo podesnije vršiti kontrolu i obezbeđivanje granice. Na tom graničnom terenu Meho je ostao pune dvije godine. Za to vrijeme, kao uostalom i svaki graničar, upoznao je u tom kraju svaku stazu i bogazu, svaku stopu granice i svaki kamen. Poznavao je sve to bolje nego svoj kraj gdje se rodio i odrastao. Dugi boravak na tom terenu učinio je da se potpuno privikao takvom načinu života.

Meho je u Armiju ostao tri godine i dva mjeseca. Pošto se primakao dan kada će konačno odslužiti Armiju i poći svojoj kući, on napisa pismo majci i zatraži da mu pošalje civilno odijelo. Početkom oktobra 1950. godine dobi obaveštenje od pošte u Gusinju, da mu je od majke Zilke stigao paket. Preostalo mu je bilo 48 časova služenja JNA. Sa pošte u Gusinju Meho je paket podigao 3. oktobra, a naveče je ostao na karauli Vusanje. Te noći, pošto je isprobao civilno odijelo i vidio kako mu stoji, duže je razgovarao sa Dragom Vučetićem, komandirom stanice milicije iz Vusanja, koja se nalazila u neposrednoj blizini karaule. Između ostalog Meho je Vučetiću rekao, kako za 48 časova odlazi kući, kako je proveo lijep život na granici, da mu se žao rastati sa drugovima, sa kojima je dugo vrijeme dijelio i dobro i zlo, a posebno mu je žao što mu se za vrijeme dugog boravka na granici nije ukazala prilika da se sretne sa ubačenom bandom iz Albanije, jer “ bi ih žive uhvatio”.

Sjutradan se Meho vratio na svoju karaulu u Ćaf Boru i naveče, kao i obično što je rađeno, bi raspoređen sa još jednim graničarom u zasjedu. Vođa zasjede, kao stari graničar, bio je Meho. Od njhove karaule zasjedno mjesto je bilo udaljeno nešto oko dva kilometra, lijevo od Ćaf Bora prema selu Jasenica. Od granične linije bili su udaljeni svega stotinak metara. Inače čitav taj kraj je brdovit, planinski, većinom obrastao šumom, izbrazdan dubodolinama i sa proplancima. Ta zadnja Mehova noć u zasjedi na granici, između 4 i 5 oktobra, bila je mračna. Negdje ispred zore počela je da pada kiša. Za svo vrijeme, kao i uvijek, bili su budni i na oprezu. U svitanju zore nisu žurili da se povlače, prosto kao da su nešto predosjećali, ostali su prkovani za zemlju i produžili da osmatraju čitav teren. Kad je svanulo, kiša je bila prestala i sunce je počelo da obasjava vrhove Prokletija, kada je susjedna zasjeda ugledala na albanskoj strani mali bijeli barjačić, izdignut visoko na drvetu, kako njime neko maše i na taj način nekome na našoj strani daje određene znakove i signale. Meho sa svojim drugom ove signale nije mogao da vidi, jer su bili od njih zaklonjeni. Ispostavilo se da je barjačićem mahao jedan oficir albanske obaveštajne službe i na taj način davao ugovorene znake grupi diverzanata koju je ranije bio ubacio u našu zemlju, stavljajući im do znanja da je granica na tom pravcu slobodna i da je mogu preći. Taj albanski oficir je sa same granične linije najverovatnije cijele noći, a sigurno u zoru i tokom jutra, budno osmatrao našu teritoriju i pratio da li će se i kada će se povući naše noćne zasjede. Pošto nije vidio nikoga od naših graničara da se povlači, sigurno je zaključio da na tom pravcu nema našeg obezbeđenja, pa je bijelim barjačićem ubačenoj grupi diverzanata koji su se iz unutrašnjosti već bili vratili u taj reon, davao znak da je granica slobodna. I baš tada, nakon njegovog mahanja barjačićem, Meho i njegov drug iz dubine naše teritorije, na udaljenosti od nekih 300-400 metara, ugledali su dva lica kako se slobodno kreću preko jednog proplanka u pravcu granične linije.

U početku Meho je zaključio da se radi ili o ubačenim albanskim diverzantima, ili pak o nekim IB-e bjeguncima koji imaju namjeru da pobjegnu u Albaniju. Kretanje ova dva lica nije bilo tačno u pravcu Mehove zasjede, već malo ulijevo od njih. Od momenta kada su ih primijetili njihove oči bile su uprte i sva pažnja usmjerena u pravcu ova dva lica. Pošto su se poprimakli, vidjeli su im uniforme i puške, pa na osnovu toga dolaze do zaključka da se sigurno radi o ubačenim agentima iz Albanije. U tim momentima, od pojave ovih lica, dok ih prate i zaključuju da se rdai o albanskim diverzantima, Meha obuzima neko posebno raspoloženje. Jer, u pojavi albanskih agenata, tu neposredno ispred njih, Meho je izgleda vidio “svoju šansu”, kojom će demantovati svoju izjavu predhodnog dana u Stanici milicije u Vusanju pred komandirom Vučetićem kako mu se nije ukazala prilika da se sretne sa bandom iz Albanije. I zaista šansa im se bila ukazala. U određenom trenutku Meho i njegov drug mogli su iz svojih pušaka, ako ne obojicu, ubiti bar jednog od njih. Međutim, očito da Meho sa time nije bio zadovoljan. On ostaje dosljedan onome što je već rekao, a to je, da bi albanske agente žive hvatao ako bi se sa njima susreo. Zato on ostavlja svoga druga u zasjednom mjestu, a on se prikriven brzo prebacuje ulijevo, tačno na pravcu đe će agenti da naiđu. Tako se našao nad jednom liticom, visokom 5-6 metara, odakle je imao dobar pregled čitavog terena, pa mu albanski agenti nikako nisu mogli proći, bilo sa lijeve, ili sa desne strane, a da ih on ne vidi u neposrednoj blizini.

U tom momentu albanski agenti su se nalazili u šumi, baš ispod te litice. I oni kao da su nešto osjetili, kao da su posumnjali da se neko u nihovoj blizini nalazi, pa su se pritajili i ne pojavljuju se ni na jednoj strani. To čekanje kada će se i na kojoj strani agenti pojaviti Mehu se učinilo i suviše dugo. On nema strpljenja duže da čeka i da koristi svoju prednost što se nalazi u zasjedi, što nije morao on da se kreće, već to moraju činiti diverzanti, pa u velikoj želji da što prije dođe do željenog rezultata, ustaje i nadnosi se nad liticom ispod sebe kako bi ustanovio gdje se agenti nalaze i da li se negdje vide. Albanski agenti kao da su čekali baš taj momenat. Čim se Meho pojavio i nadnio nad liticom, agenti otvaraju vatru na njega i on smrtno pogođen pada sa litice u neposrednu blizinu albanskih agenata, koji uzimaju njegovu pušku i trčećim korakom prelaze graničnu liniju, koja im je inače bila veoma blizu. Tako hrabri graničar Meho Kamarić pade od zlikovačke ruke 5. oktobra 1950. godine u rejonu Mala Šćapica, 200 metara sjeverno od graničnog kamena B-21.

Svog omiljenog druga Meha graničari istog dana preniješe u Gusinje. Opremiše ga kako dolikuje hrabrom i obukoše mu odijelo koje mu je majka, prije njegove pogibije, poslala. I usmjesto skorog Mehovog dolaska i radosti, nesrećnoj majci Zilki, braći i sestri stiže tužni telegram kojim ih Mehovi drugovi obaveštavaju da je Meho hrabro i časno poginuo na braniku svoje domovine. Kod Mehove porodice, srodnika i komšija zavlada velika tuga i žalost. Njegova porodica obavijesti graničare u Gusinju da nisu u mogućnosti Mehove posmrtne ostatke prenijeti i sahraniti u rodnom mjestu, niti na vrijeme stići da prisustvuju njegovoj dženazi. Zbog toga graničari doniješe odluku da svog druga sahrane tu u Gusinju, u neposrednoj blizini, baš tu na granici gdje je i svoj mladi život dao. Svu organizaciju oko sahrane preuzeli su Mehovi drugovi, graničari i organi vlasti iz Gusinja. Kao dobrog druga, čovjeka i graničara svi su ga istinski i od srca žalili i oplakivali.

Narednog dana 6. oktobra, na Mehovu sahranu okupilo se čitavo stanovništvo Gusinja i okoline, a posebno omladina, graničari, KNOJ-evci i službenici unutrašnjih poslova da ga ožale i isprate do njegove vječne kuće i da mu odaju zadnju dužnu poštu. Njegove posmrtne ostatke do varoškog groblja na rukama su nosili graničari i omladinci. Nad njegovim odrom održali su zapažene govore predstavnici organ vlasti i Partije, kao i predstavnici graničnih jedinica. Počasni puščani plotuni odjekivali su gusinjskom dolinom. To je bila zadnja vojna počast hrabrom Titovom graničaru Mehu Kamariću, koji vječno ostade na braniku svoje domovine.

Da bi sačuvali uspomenu i sjećanje na svog dobrog druga Meha, njegovi drugovi graničari podigoše mu divan spomenik od crnog mermera, skroman kao i što je on uvijek bio. Karauli Ćaf Bor, na kojoj je Meho služio, dadoše ime “ Kamarić”. Tako je prozvana i čitava bliža okolina gdje se nalazi karaula. Već decenijama uspomenu na hrabrog graničara čuvaju građani Gusinja i okoline, a posebno graničari dok je postojala vojska koja je čuvala granice naše domovine.
Dolazili su na Mehov grob, njegova braćai najbliži srodnici. Međutim, njegova majka Zilka nije mogla nikako da mu dođe i nikad nije obišla Mehov grob. Ona je živjela sa uspomenama i velikim brojem slika koje su joj sinovi donosili iz Gusinja kada god su posjećivali Mehov grob i spomenik.

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.