U prisustvu gradskih čelnika i sve manjeg broja preživjelih žrtava, Sarajlije se podsjećaju tog dana.

Tog dana, prije trideset godina, nije se u Sarajevu govorilo o počiniocima zločina. Sva raspoloživa vozila su prebacivala ranjene i mrtve prema gradskim bolnicama, građani su bili u stanju strašnog šoka. Uostalom, odakle bi i stigla granata, ako ne odakle i stotine hiljada razornih projektila koji su kontinuirano zasipali grad od aprila 1992.

Promptno je, međutim, reagovalo vođstvo bosanskih Srba. Istog su dana optužili „vlast u Sarajevu“ da su podmetnuli eksploziv, pa i pripremili desetine leševa u neposrednoj blizini pijace kako bi međunarodna zajednica optužila Srbe. Paradigma krvnika koji se gradi žrtvom ovim se nadovezuje na masakr počinjen nad Sarajlijama koje su stajale u redu za hljeb (26 ubijenih, 108 ranjenih ), u ulici Vase Miskina (27. maja 1992). I tada su, po tvrdnjama vođstva bosanskih Srba, Sarajlije sami sebe granatirali.

A u redovnom izvještaju UNPROFOR-a, koji se u opkoljenom Sarajevu objavljivao za protekla 24 sata, rečeno je da je 5. februara 1994. zabilježeno ispaljenje 40 projektila sa srpskih položaja oko grada, dok iz grada nije registrovano nijedno ispaljenje projektila. Komandant međunarodnih vojnih snaga, britanski general Majkl Rouz (Michael Rose) potvrdio je podatke, ali je dodao „da nijedan od tih četrdeset ispaljenih i registrovanih projektila – vremenski ne odgovara granati sa Markala“. Tu granatu niko nije čuo, izjavio je general Rouz. On je već i prethodni dan britanskim medijima izjavio: „To je ista granata kao i ona koja je ispaljena iz Lukavice (predgrađe Sarajeva pod kontrolom bosanskih Srba) i pala na Dobrinju“. Rouz je sugerisao novinarima da sami izvedu zaključke.

Naime, dan prije masakra na Markalama, 4. februara 1994, tri minobacačke granate od 120 mm nešto prije podneva pale su blizu javne garaže na Dobrinji, sarajevskom naselju pored aerodroma. Poginulo je devet osoba, od kojih  jedno dijete mlađe od 15 godina. Ranjeno je 16 osoba. Ove su granate eksperti UN-a odmah analizirali i zaključili da su definitivno došle sa srpskih položaja.

Istovremeno je trajao uviđaj na Markalama koji su radili eksperti sarajevske policije. Njima se tokom rada pridružio i stručni tim UNPROFOR-a. Prema navodima istražnog sudije utvrđeno je da je ubijeno 67 lica (kasnije se definitivni broj utvrdio na 68), svi civili. Zabilježeno je 86 teško ranjenih, 59 lakše ranjenih koji su zadržani u bolnici, dok je 52 lakše ranjenih otpušteno  nakon ukazane ljekarske pomoći. U zaključku komisije utvrđeno je da je masakr na Markalama izveden djelovanjem minobacačkog projektila od 120 mm. Dejstvo projektila bilo je na asfaltnoj podlozi. Isključena je mogućnost eksplozije izazvane statičnom eksplozivnom napravom ili aktiviranje projektila prije dodira sa  asfaltom. Pravac iz kojeg je doletio projektil zatvarao je ugao od 18 stepeni sa sjeverom u smjeru istoka što odgovara širem rejonu Mrkovića, prostora koji je bio pod kontrolom vojske bosanskih Srba. Procijenjeni padni ugao projektila je određen između 55 i 65 stepeni u odnosu na tlo. Navedene su i karakteristike minobacačke granate od 120 mm koja se rasprskava između 3000 i 4000 parčadi, težine od pola grama do  30 grama.

UNPROFOR je svoje mišljenje iznio posredstvom komande u Zagrebu. Sredinom februara 1994. njihov portparol je rekao da oni „ne znaju ko je ispalio granatu“! Jedino što su ustanovili jeste da je granata došla sa udaljenosti „od 300 do 5551 metra“, gdje su se nalazile vojne jedinice obje strane. Drugim riječima, nisu bili sigurni oko ugla pod kojim je granata upala u asfalt na pijaci Markale. UNPROFOR je najavio da će do 18. februara 1994. biti montirani novi, francuski radari za praćenje topovskih i minobacačkih ispaljivanja na prostoru Sarajeva.

Slučaj Markale bio je predmet dokaznog postupka u tri suđenja pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju u Hagu.

U slučaju protiv bivšeg predsjednika Republike srpske Radovana Karadžića, u prvostepenoj presudi Sud je odbacio njegove tvrdnje da je incident insceniran, odnosno da su lokalne vlasti izazvale detonaciju eksplozivne naprave na pijaci, bilo daljinskim upravljačem, bilo bacanjem minobacačke granate sa jedne od okolnih zgrada.

Većina vijeća, uz suprotno mišljenje sudije Bairda, uvjerilo se da je van razumne sumnje to da je granata koja je pogodila Markale ispaljena sa jednim od većih punjenja i stoga doletjela s teritorije pod kontrolom Sarajevsko-Romanijskog korpusa vojske bosanskih Srba. U žalbenom postupku Karadžić je osporavao ugao pod kojim je granata pala, ali je Vijeće suda konstatovalo da on nije pokazao postojanje greške u ocjeni ovog dokaza.

Radovanu Karadžiću je u drugostepenom postupku preinačena presuda Pretresnog vijeća od 40 godina zatvora i uz protivno mišljenje sudije De Prada i sudije Rosa, osuđen je na doživotnu kaznu zatvora.

U suđenju komandantu Glavnog štaba vojske bosanskih Srba Ratku Mladiću, a povodom slučaja Markale, odbrana je dovela svjedoka koji je tvrdio da Alija Izetbegović (predsjedavajući Predsjedništva BiH) stoji iza plana ovog napada. Ovaj zaštićeni svjedok je prvo tvrdio da je prisustvovao sastancima u užem bosanskom rukovodstvu, potom da je samo čuo šta se govorilo, e da bi konačno opet tvrdio da je bio prisutan. Istovremeno, broj sastanaka na kojima se razgovaralo o incidentu, po ovom svjedoku je varirao od jedan do tri. Sudsko Vijeće je utvrdilo da ova svjedočenja nisu dovoljno pouzdana da bi pobila činjenice o kojima je presuđeno, a to je da je granata ispaljena sa položaja vojske bosanskih Srba. Takođe je utvrđeno da je od trenutka kada je Ratko Mladić imenovan za komandanta ove vojske porastao intenzitet granatiranja Sarajeva. Ratko Mladić je, uz suprotno mišljenje sudije Nyambe, osuđen na kaznu doživotnog zatvora.

Slučaj Markale je bio dio dokaznog postupka i u procesu protiv Stanislava Galića, komandanta Sarajevsko-Romanijskog korpusa. On je komandovao nad približno 20 hiljada vojnika, koji su držali Sarajevo više od hiljadu dana u opsadi. Sudsko Vijeće je temeljito proučilo istrage koju je vodilo osoblje Ujedinjenih Nacija, lokalni istražitelji, te analize vještaka koje su pozvale strane u postupku i većina članova Vijeća je zaključila da je granata na Markale namjerno ispaljena s područja pod kontrolom vojske bosanskih Srba. „Bio je to razoran napad na civilni cilj“, kaže se u presudi i zaključuje da je „jasno da je Sarajevsko-Romanijski korpus namjerno napadao civile i da se radilo o sistematskoj kampanji granatiranja i sprovođenju terora“.

U drugostepenom postupku sveobuhvatno je proveden dokazni postupak u slučaju Markale i ostalo se kod prvobitnog zaključka da je, van razumne sumnje, granata došla sa položaja bosanskih Srba. Stanislavu Galiću, prvobitno osuđenom na dvadeset godina zatvora, Žalbeno vijeće je preinačilo kaznu, uz protivno mišljenje sudije Pocara i sudije Merona, na doživotnu kaznu zatvora.

A trideset godina nakon tog 5. februara, protivno svim pravno usvojenim dokazima, uostalom i logici i moralu, ne posustaje monstruozni narativ po kojem su stanovnici opkoljenog Sarajeva žrtve sopstvenog zločina. Ako ne taj narativ, onda perfidno ignorisanje datuma.