Kako se nominira muslimanski vladar?

Muslimanski vladar biran je između najboljih pripadnika ummeta, nominiran samo svojom kompetentnošću i povjerenjem javnosti u njega.
IMG_3214
Novo!
Close
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Ebu Bekr, radijallahu anhu, bio je oprezan i blag, a Omer ibn Hattab, radijallahu anhu, bio je strog i odlučan, i često su se razilazili u mišljenju. Naprimjer, Ebu Bekr je smatrao da treba pomilovati i osloboditi mušričke zarobljenike na Bedru, a Omer je smatrao da ih treba pobiti, Omer je tražio sankcioniranje Halida ibn Velida i njegovu smjenu sa pozicije glavnog komandanta muslimanske vojske, a Ebu Bekr je to odbio.

Hazreti Osman, radijallahu anhu, bio je stidljiv i blag čovjek koji nije izbjegavao dunjalučke blagodati koje mu je Allah podario, za razliku od Omera, koji je uskraćivao sebi uživanje u dunjalučkim ukrasima koji su mu bili dozvoljeni. Hazreti Osman je bio blag prema svojoj porodici i rođacima.

Hazreti Alija, radijallahu anhu, bio je sličan Omeru po svom vođstvu i prosuđivanju, a sličan Osmanu po svojoj blagosti i fleksibilnosti, ali generalni karakter države kojom su vladale pravedne halife – uprkos njihovih ličnih razlika – bio je čisto islamski, a država je u potpunosti predstavljala islam kao doktrinu i sistem.

Muslimanski vladar biran je između najboljih pripadnika ummeta, nominiran samo svojom kompetentnošću i povjerenjem javnosti u njega.

Svaki musliman je znao da je on izvor vlasti i da je vladar samo unajmljen od njega za određeni posao. Pravila islama su zahtijevala od vladara da se konsultira, a od svakog pojedinca u ummetu da savjetuje i kaže ono što smatra istinom. Vladar je morao da suoči i suprotstavi dokaze i da svoj stav i gledište potkrijepi umom, a ne bičem.

Vladar je – kao ličnost – bio izrazito pobožan čovjek. Štaviše, vrlina pobožnosti i bogobojaznosti je ono što ga je učinilo, u očima naroda, dostojnim vođstva i upravljanja njihovim poslovima. Sa općeg stanovišta, on je bio islamski pravnik, stručnjak za njegov duh i zakone, kao da se radi o specijaliziranom islamskom učenjaku i alimu.

Javno dobro je bilo vlasništvo naroda i vladar nije imao pravo na više od svoje tačno određene plate, a javna blagajna je prije i poslije svega uspostavljena isključivo radi interesa muslimana.

Većina ljudi je vladara smatrala odgovornim da nahrani gladne i pruži pomoć slabima. U periodu prve islamske države nije se znalo za gubitak ili pronevjeru. Svaka potrebna osoba imala je pravo da traži ono što joj treba, a za to je bila odgovorna država.

Nacionalne i rasne razlike nisu imale nikakvu težinu: Bizantinci, Abesinci, Perzijanci i Arapi su svi ujedinjeni islamskim bratstvom, i razlikuju se samo po svojim djelima, a plemenske tendencije su zgažene u prašini.

Uspostavljena je jednakost u pravima, dužnostima, porezima i ratnom plijenu, a izmišljeni znaci suvereniteta nisu uopće postojali.

Ovo su tradicije koje su obojile i obilježile period vladavine pravednih halifa, a izvedene su iz zakona islama i intencija njegove uzvišene poslanice.

Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.