Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku
Emin (Alije) Zečević
Zečević (Alije) Emin, rođen 1918. u Visokom, Musliman, pekarski radnik, u NOB od 10.08.1943. u brigadi od 9.9.1943. godine, 3. Bataljon, borac, poginuo 27.7.1944. na Sjekirici (Plav), gdje je i sahranjen. (Milorad Gončin i Stevo Rauš. Prva krajiška udarna proleterska brigada. Vojnoizdavački zavod, Beograd; 1981. Str. 439).
U ljeto 1944. godine NOVJ kontrolisala je pojas od Andrijevice do Brodareva i pripremala se za odlučujući upad u Srbiju. Da bi odklonila takvu opasnost, njemačka komanda Jugoistok počevši od 18. jula do 01. avgusta 1944. Godine preduzima operaciju Draufganger (“Drznik), koju su partizani nazivali “Andrijevačka operacija” sa ciljem protjerivanja partizanskih snaga sa tog prostora i da ih potisnu prema Durmitoru.
Međutim, jake partizanske snage posle 8 dana neprekidnih borbi, uspjele su da nanesu težak poraz Njemcima i praktično, Njemci su bili opkoljeni na potezu Andrijevica-Murino.
Peko Dapčević se sa svojom divizijom nalazio iznad Velike u rejonu planine Sjekirice i samo se čekao trenutak kada će stići komanda opšteg napada na Njemce.
Međutim 27.07. 1944. stiže do partizanskih komandanata u Murini pismo od Vrhovnog štaba za Peka Dapčevića. U pismu Vrhovnog štaba je sugerisano komnadantu Operativne grupe divizija generalu Peku Dapčevića, da sa tri divizije krene još u toku dana (27.07.1944.) u pravcu Srbije, zbog teške situacije u kojoj su se našle tri divizije pod komandom Koče Popovića na sektoru Lebane – Medveđa. To pismo je predato od strane predpostavljenih komandanata Eminu Zečeviću da ga ponese do Peka u što kraćem roku, jer Emin je bio i borac i kurir a nada sve hrabar i neustrašiv borac. Računalo se pošto je musliman da će lakše uspjeti da se probije kroz vulnetarske straže lokalnog stanovništva koje su obezbeđivale sektor Šabova glava – Čakor – Prijedolska Ćafa.
Emin je krenuo iz Murine prema Čakoru na mazgi i imao je novu pušku. Došavši blizu Čakora spazili su ga vulnetari koji su bili na Nizamskoj kuli, a ni on se nije krijo jer je imao spremljenu priču da je partizan, da je iz Bosne, musliman, i da ide da se poveže sa ocem koji je u partizanima negdje u okolini Rožaja. Vulentari su povjerovali u tu priču i propustili su ga ali je lokalni komandant dao mu pratnju od dva vulnetara da ga prebace do njihove naredne straže. Međutim ljudi koji su ga pratili od Nizamske kule prema Čakoru, vidjevši njegovu novu pušku i pun ranac municije kada su došli u zadnji potok računajući od Dijela ili prvi potok kad se ide od Čakora putem prema Dijelu su ga ubili, samo zbog puške i ako je on uporan bio da ga ne strijeljaju da bi dostavio pismo, stalno ponavljajući da je musliman iz Bosne i da je jedinac. To sve nije mu pomoglo i ubili su ga meteški vulentari.
Kada su na Nizamskoj kuli začuli pucanj, znali su da se nešto desilo i druga patrola je otišla da vidi šta se desilo da nisu napadnuti. Međutim čovjek koji ga je ubio je rekao da je Emin pokušao da pobježe i zato ga je ubio i uzeo mu pušku a mazgu su pustili. Na to mjesto je odnah sahranjen, znači prije prvog potoka od Čakora putem za Dio, odmah ispod puta nekoliko metara i grob je bio obilježen za dugo jednim većim bijelim kamenom.
Vrijeme je učinilo svoje, stariji ljudi su pomrli, čobana nema a i oni što su znali đe je grob, nisu znali čiji je, jedino da je to grob nekog partizana iz Bosne.
Kako se niko nije našao da grob obnovi ili podigne spomenik, jedina uspomena na Emina Zečevića biće ovaj tekst ako ga ko pročita a možda i neko se sjeti da to mjesto obilježi ili neko od njegovih nekad se bude interesovao za njegov grob. Možda je razlog što nije obilježen i to što piše da je poginuo na planini Sjekirici a to je dosta daleko od njegovog groba.
Ipak za to ubistvo januara 1946. godine, OZNA je organizovala potjeru za vulnetarima koji su se još skrivali po zemunicama Babe, Jelenka i Hridskih krša i ubila osobu koja je ubila Emina Zečevića.
(Nastaviće se)
