Iz historije plavsko-gusinjske oblasti

Možda neko kad pročita ovaj tekst dozna upravo da su kosti nekog njegovog bližnjeg sahranjeni u plavsko-gusinjskoj dolini i da ih posjeti i da to više ne budu ”mrtvi grobovi”.
Ilustracija: Sneh Lata
Ilustracija: Sneh Lata
Novo!
Close
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Mrtvi grobovi

Grob / mezar je spomenik smrti i mjesto tame. Njegova suprotnost su život i svjetlost. Svijetli grobovi spajaju ove dvije krajnosti. Oni su veza između početka i kraja, neprekidno kolo koje sjedinjuje prošlost, sadašnjost i budućnost. Simbol su prolaznosti, zaborava i potpunog nestajanja, ali i znak pamćenja i vjekovne mudrosti. Oni svijetle duhovnošću i predstavljaju kolijevke novih snaga i mjesta oko kojih se skupljaju novi naraštaji. Ljudi odlaze, ali njihova djela ostaju. Svijetli grobovi prenose duh jednog naroda sa koljena na koljeno i daju smjernice budućim naraštajima kamo treba da idu. Oni su podstrek novim generacijama da nastave tamo gdje su njihovi prethodnici stali. Čovjek ne nestaje svojom smrću. On živi sve dok živi sjećanje na njega i dok ima onih koji ga pamte. Neki ljudi žive vječno, kroz djela koja su iza sebe ostavili i njihovi grobovi nikada neće prestati da svijetle.

Hodajući grobljem / mezarjem, našao sam puno »mrtvih grobova«. To su grobovi kod kojih se niko ne zaustavlja, niko ne prouči fatihu, niko ne pali svijeću, niko ne ostavlja cvijeće. Nema poruke i nema ljubavi. Kako je tužno naići uz grob i to mrtav. Oni nas ozbiljno opominju. Zar je moguće zaboravljeni u srcu i zaboravljeni u molitvi. Teško je!

Da se neko ko je bio otac, majka, brat ili sestra, može tako zanemariti, zaboraviti i zapustiti? Ti grobovi zapravo više govore o živima nego sami o sebi. Ti grobovi govore o mrtvim porodicama, o mrtvim odnosima, o živim mrtvacima. Ti grobovi optužuju. I takvih ima. Sa tugom sam primijetio da je takvih grobova po našim grobljima sve više. Većina tih grobova samo za bajramske dane je posjećena i možda malo ili nimalo uređena a tokom cijele godine su zapušteni i prepušteni vremenu. Kako će biti onima čiji su to grobovi?

Zatim sam primijetio zanemarene grobove. Ti me najviše bole. Naime, radi se o grobovima ljudi koji su zadužili ovaj grad, narod i čiji potomci ne znaju da su njihovi najmiliji sahranjeni na grobljima u Plavu i Gusinju. Nema se ko brinuti za te grobove.

Mnogo je grobova u našoj opštini koji su obilježeni sa pojednim kamenom “nišanom” i zna se da je to grob tog i tog čovjeka, a ko je taj čovjek i odakle je, kada je poginuo ili zašto je tu sahranjen, možda još po koji starac zna i ubrzo ostaće samo da su to “mrtvi grobovi”.

Upravo ti “mrtvi grobovi” daju opomenu svojim bližnjim a ima i takvih grobova da njihovi najbliži i ne znaju ni gdje su grobovi njihovi. Upravo to me je podstaklo da napišem nešto o tri čovjeka koji leže u tim “mrtvim grobovima”, a koje niko ne posećuje, a mnogi ljudi ovog kraja i ne znaju čiji su to grobovi ili ko su bili ti ljudi što su tu sahranjeni.

Možda neko kad pročita ovaj tekst dozna upravo da su kosti nekog njegovog bližnjeg sahranjeni u plavsko-gusinjskoj dolini i da ih posjeti i da to više ne budu ”mrtvi grobovi”.

Možda će se još neko sjetit da napiše nešto o tim grobovima, a ja ću pisati o svom kolegi doktoru Ismailu Tadžiku-Čerkezu, partizanskom kuriru Eminu Zečeviću i vojniku Mehu Kamariću.

Doktor Ismajl Tadžik – Čerkez

Čerkezi ili Cirkasijci su narod koji potiče sa sjeverozapadnog Kavkaza. Sebe nazivaju Adygé, Adyghe i Adiže, što znači gorštaci ili, prema nekim tumačenjima, stanovnici obale. U starijim ruskim izvorima poznati su kao Dzihurš, Kosogi ili Kasagi. Postoji 12 čerkeških plemena: Abadzehi, Bezlenjevci, Bžeduhi, Hatukajevci, Jagerukajevci, Kabardinci, Mamhegi, Natuhajci, Šapsugi, Termigojevci, Ubihi i Žanejevci. Po vjeroispovijesti su većinom muslimani suniti, a govore čerkeškim jezikom koji spada u sjeverozapadno-kavkasku porodicu jezika. Na svijetu ih ima oko 4 miliona. Većinom žive na teritoriji Turske i Rusije, manjim dijelom na Levantu i u Mezopotamiji, a postoji i dijaspora s oko 50.000 pripadnika u Evropi i SAD-u.

Doktor Ismajl je bio ruski vojnik i bio je član Sovjetske komunističke partije (SKP). Od invazije Njemačke na Rusiju, Čerkezi su se uključili u Rusku vojsku i učestvovali na skoro svim frontovima. Doktor Ismajl je bio raspoređen kao ljekar u jednu vojnu formaciju u kojoj su bili većinom samo Čerkezii. Inače Čerkezi važe za jako ratoboran i hrabar narod. Tokom borbi sa Njemcima, početkom 1943. godine, jedna vojna formacija Čerkeza je bila komplet zarobljena od strane Njemaca. Njemcima koji su vodili krvavu bitku za Staljingrad trebalo je što više vojnika. Pošto su zarobljenici bili islamske vjeroispovjeti a spremala se Peta ofanziva i bitka na Sutjesci, svi zarobljenici su prebačeni na front u Bosnu u sastva njemačkih jedinica koje su se tada borile na tlu Jugoslavije.

U jesen 1943. godine, kapitulacijom Italije u Gusinje i Plav dolaze Njemci a sa njima i jedinica u kojoj su većina bili Čerkezi, jer su Njemci smatrali da će lakše uspostavit kontakt sa lokalnim stanovništvom koje je većinom islamske vjeroispovjesti preko jedinice u kojoj su Čerkezi a čiji je ljekar bio doktor Ismajl.
Kako su Čerkezi bili islamske vjere, zatražili su od njemačkog komandanta da im dozvoli da klanjaju petkom džumu, što im je isti i udovoljio.

Kako su uspostavili dobru saradnju sa lokalnim džematlijama, počeli su se raspitivati da li u Plavu i Gusinju ima komunista, jer su među zarobljenicima bila u Gusinju i dva člana SKP, a u Plavu doktor Ismajl i nastojali su po svaku cijenu da se povežu sa komunistima i pobježu iz njemačkog zarobljeništva.

Poslije dužeg vremena opipavanja ruski komunisti iz Gusinjske čete uspjeli su da se povežu sa partizanima i uslijedio je dogovor o njihovom bjekstvu ali zajedno sa četom u Plavu u partizane, no sve to je išlo teško, jer uvijek se nađe neki špijun.

Evo što pišu hroničari partizanskog pokreta Plava i Gusinja o ovom događaju:
„Senzacionalna i najveća pozadinska akcija, koja je uopšte izvedena na čitavoj teritoriji Andrijevičkog sreza u toku rata, bila je akcija predaje partizanima na slobodnoj partizanskoj teritoriji Sreza, četrdeset Čerkeza koji su kao zarobljenici služili u njemačkoj vojsku. Ova akcija je izvedena sredinom jeseni 1943. uz saglasnost i direktive Sreskog komiteta KPJ-Andrijevica. Direktive Sreskog komiteta prenosio je pozadincima Gusinja Mustafa Memić i Salih Šujak.

U Plavu i Gusinju nalazile su se dvije njemačke čete, većinom zarobljenici Rusi-Čerkezi, inače po vjeroispovjesti muslimani.
U Gusinju je rukovodio četom jedan jedini Njemac, koji je bio neka vrsta komesara.
U četi su se nalazila i dva člana SKP.
Partijske knjižice su vješto i brižljivo čuvali. Jedan se zvao Burhanov. Bio je intelektualac.

Drugi, komandir čete Mir Muhamed, i ako član SKP bio je prilično religiozan i češći posjetilac muslimanskih bogomolja – džamija (i čitava četa češće je išla na molitvu / namaz – pa će kroz tu okolnost da se koristi momenat u vezi akta predaje). Mir Muhamed je postao i zet gusinjski, oženivši se jednom muslimankom.

Pomenute čete iz Plava i Gusinja učestvovale su u oktobarskoj ofanzivi na slobodnoj partizanskoj teritoriji niz Lim i Zlorečicu.
Burhanov je preko svojih dostavljača saznao imena simpatizera i pripadnika NOP-a. na traženje poveze s partizanima Burhanov je usredsredio svu vještinu, pa je oprezno pristupao i počeo da se druži i interesuje o događajima sa grupom pozadinskih radnika iz Gusinja (Osman Čekić, Salih Šujak, Medo Pirović, Saka Hodžić i drugi).

Pozadinci su se plašili provokacije i bili su vrlo oprezni. I Burhanov i Mir Muhamed su sve otvorenije i najzad sasvim otvoreno se izjasnili pred Čekićem, Šujakom i Pirovićem da imaju namjeru da se povežu sa NOP-om, ukoliko budu postojali uslovi i izvjesna pomoć. Naravno, partizani su još upornije odbijali takvo povezivanje pa su, ujedno, o tekućim stvarima obavještavali drugove koji su dali direktivu o ovom poduhvatu.

Na kraju je uslijdio zadatak da se pozadinci-partizani otvoreno povežu s Burhanovim i Mir Muhamedom. Trebalo je zaista biti toliki virtuoz i staviti sve na kocku. Taj prvi uvod u povezivanju trebali su da ostvare Osman Čekić i Saka Hodžića. Tako su sa jednoga dana našli ponovo u društvu i taj dan je propao. Strah je bio jači od postavljenog zadatka. Čak, Čekić i Hodžić nosili su se mišlju, pošto su bili van grada s Mir Muhamedom, da ga likvidiraju. Strah od odmazde njemačke čete s jedne i svjesni postavljenog zadatka za povezivanje s druge strane, osujetili su te njihove planove. Mir Muhamed je primjetio da se nešto teško zbiva s ovom dvojicom, da su strah i sumnja prepreka da se počne s uvodom u razgovore, pa ih je ljubazno pozvao da skupa pođu u njemačku komandu. Kriza se ponovo obnavljala (Osman je trebalo da bježi kroz prozor njemačke komande, ali zbog ostavljanja maloljetnog druga Hodžića odustao je od te namjere). Na kraju, kada se definitivno raščistilo s dilemom neizvjesnosti i isčekivanja, partizani su izjavili, da oni, iako nijsu pripadnici NOP-a ipak mogu da naprave povezu.

Još prije ovih razgovora u Gusinju su došli Božo Savović, Mustafa Memić i Aljo Hot i konferisali u jednoj sobi, dok su se Prenk Caljo i njemačka komanda čete nalazili u drugoj sobi jedne te iste zgrade.

Njemačka špijunaža namirisala je donekle akciju koja se sprema, pa je uhapsila Osmana Čekića i tražila podatke o svemu. Kako njemačka obavještajna služba nije uspjela da dođe do podataka. Čekić je pušten na slobodu i nastavio započeti posao.
Nastavilo se sa kontaktima kao i sa partizanima koji su ilegalno imali svoju bazu u Gusinju, sve dok je Andrijevica ponovo bila slobodna.

Po nalogu Sreskog komiteta Memić i Šujak su podrobno ispitali ovu situaciju. Preko Osmana Čekića i Sliha Šujaka, Memić se sastao sa Burhanovim. Dogovoreno je o načinu prebacivanja pojedinaca, ali s odlaganjem u vremenu. Pridobijena je i čitava četa i bila već spremna da krene istim putevima, kojima je tu skoro-prije kratkog vremena išla kao neprijatelj u ofanzivu protiv partizanskih jedinica na slobodnoj teritoriji, na teritoriji koja sada treba da ih primi kao pripadnike NOP-a.

Uslijdilo je čekanje od puna dva dana da bi četa krenula u zajednici sa četom iz Plava ali, jedna doza sumnje se obistinila. Četa iz Plava nije došla! Njemačka špijunaža pohvatala je konce i razotkrila zavjeru, pa je hitnom intervencijom iz Peći preduprijedila akciju, tada je četu iz Plava vezanu sprovela za Peć i napokon postrijeljala (u ovoj plavskoj četi nalazio se neki ljekar, član SKP koji je doturao partizanima sanitetski materijal i stavio se na raspolaganje za lijčenje ranjenih boraca Plavsko-gusinjskog bataljona. Ishak Laličić bio je ranjen u prvoj partizanskoj akciji protiv četnika u Cecunima, pa je i sam koristio ovu vrstu ljekarske pomoći. Na kraju, kada je izgledalo da je Laličić izgubljen zbog neliječenja kao ilegalac, dotični ljekar je krijući došao iz Plava i nesebičnom intervencijom uspio da konačno spasi smrti teško ranjenog borca Laličića).

Obaviješteni o situaciji njemačke čete u Plavu, četa Čerkeza iz Gusinja se namah spremila (njenom rukovodiocu Njemcu, koji je ubijen pri kretanju čete iz Gusinja, rečeno je da se dobilo naređenje o pokretu čete). a Mir Muhamed, njen komandir, pred ogromnim iskupljenim narodom Gusinja održao je govor, zahvalio se i četa je krenula iz grada. Predvođena komunistima Gusinja, ona je još jednom, i posljednji put, priješla već poznate terene Grebena i stupila na tlo oslobođene partizanske teritorije.

Spoljnom intervencijom Njemaca, koji su sa nešto teškoća, nešto kasnije prispjeli u Gusinje, takoreći poslije već uspješno završene akcije, pohvatano je nekoliko osumnjičenih rodoljuba, muslimana i pravoslavnih i internirali za Austriju, Njemačku i drugim mjestima“.

U četi koja je bila u Plavu nalazio se doktor Ismajl, kako je lično liječio, Njemca komandira čete u Plavu, koji je bio ranjen u borbana niz Limsku dolinu. Kako je njemački komandat znao da će svi Čerkezi biti svi strijeljani po dolasku u Peći, donio je odluku da ga nagradi strijeljanjem perd strojem svojih drugova Čerkeza u zanak zahvalnosti za trud i znanje koje je Ismajl uložio liječeći ranjenog komandanta Njemca. Želio je da ga on lično ubije i da mu se na taj način zahvali i da doktor Ismajl bude sahranjen u Plavu po svim vjerskim obredima i da mu se zna grob.

Prije odvođenja čete za Peć, doktor Ismajl je strijeljan od strane njemačkog oficira i isti je pozvao plavskog hodžu i naredio da se doktor sahrani po svim vjerskim obredima na glavno muslimansko groblje u Plavu – Hrankovića groblju, a grob su mu iskopali njegovi drugovi Čerkezi koji su mu i klanjali dženazu a nakon ukopa odvedeni su svi za Peć i svi strijeljani i sahranjeni bez obilježja – groba, čak se ne zna ni mjesto gdje su strijeljani.

Tako je doktor Ismajl u znak zahvalnosti što je liječio Njemce ali i komadanta njemačke jedinice koja je bila stacionirana u Plavu i Gusinju, kao nagradu dobio da bude strijeljan i to pred drugovima i da bude sahranjen po muslimanskim običajima na muslimanskom groblju i da mu grob bude obilježen. Možda zvuči žalosno ali znajući vrijeme kada se to dogodilo, to jest da je bijesnio Drugi svjetski rat i da se mnogim izginulim ne zna ni imena ni groba, ovo je zaista velika nagrada u tom trenutku bila. Svi njegovi drugovi koji su odvedeni za Peć su strijeljani a da im se ne zna ni groba ni imena, čak se ne zan ni mjesto strijeljanja. Za razliku od drugova Ismajl je sahranjen po svim vjerskim obredim na muslimanskom groblju i otrgnut zaboravu vremena.

Sahranjen je na Hrankovića groblju odmah na početku groblja, kada se ide od Plava prema Metehu, gdje je kasnije izgrađena prva kapija za ulaz u groblje. Godine 2007. Opštinski odbor saveza boraca NOR-a i antifašista Crne Gore podigli su spomenik doktoru Ismajlu i otrgli jedan ljudski život sa dalekog Kavkaza od zaborava, a ja lično sam ga uvrstio i u Monografiju o zdravstvu Plava i Gusinja da se ne zaboravi jedan ljekar koji je pored ostalih liječio i narod ovog kraja.

(Nastaviće se.)

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.