Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku
Rat, odnosno nasilje, jeste način da se ostvare i pravedni i nepravedni ciljevi. Upravo ova činjenica je prepreka na kojoj će se saplesti svaki principijelni protivnik rata i svih vrsta nasilja. Međutim, ta prepreka nije nesavladiva. Naime, zaboravlja se da i pravedni i nepravedni cilj ostvaren ratom i nasiljem nikada ne dovodi do trajnog mira, ni do stvarnog pomirenja pobjednika i pobijeđenog. To znači da je i najpravedniji cilj postignut ratom, samo djelimično i što je još važnije, samo privremeno ostvaren cilj, jer ne dovodi do trajnog mira. Iz ove perspektive sagledan, vidi se da je trajni mir neostvariv ratom i da je vrijeme mira zapravo tek predah između dvije runde nedovršenog meča. Kraći ili duži predah, svejedno. Jer, uz Stogodišnji mir, postoji i Stogodišnji rat.
Velika zabluda je da ratove vode ludaci. Svaki rat je najvažnija epizoda u istoriji svakog društva. Kao akcija apsolutno najvećih proporcija, rat aktivira i integriše sve resurse, kapacitete i potencijale jednog društva, posebno njegovu kreativnost i inteligenciju – njegov cjelokupni hardver i sve mega i nano-bajte njegovog softvera. Jednako velika je i zabluda da u ratu svi gube. Svi ratovi su imali svog pobjednika, a svaki rat je bio dobijen nizom, koliko god briljantnih, u realnosti uvijek strašnih i užasnih pobjeda.
Razumije se, pobornicima rata ovo ne samo da nije zatvorilo usta, nego im je otvorilo prostor da instituciju rata proglase za univerzalni princip svijeta i života. Da bi to dokazali, oni educiraniji među njima pozivaju se na Heraklitov fragment da je “Rat otac svemu, kralj svemu…”. U Predgovoru za knjigu Franca Fanona, Žan-Pol Sartr je bez dvoumljenja proglasio nasilje za legitimni način emancipacije potlačenih naroda, ali i za nužni oblik revitalizacije društva protiv dekadencije, u skladu sa apologijom nasilja koju je samostalno razvio Žorž Sorel u čuvenoj knjizi Refleksije o nasilju (1908). U konačnici, ovo je dovelo da stvaranja mita o Pobjedi kao kosmičkoj potvrdi ispravnosti strane koja je u ratu pobijedila, dok je Pobjednik postavljen na vrh aksiološke piramide i promovisan u inkarnaciju najviših ljudskih dostignuća u svim sferama društvenog života. Divinizacija Pobjede i Pobjednika, kao konstanta moderne istorije čovječanstva, uz antičku sentencu da je “U ratu sve dozvoljeno”, sažeo je u brutalno jasnu formulaciju Vinston Čerčil riječima: “Pobjeda po svaku cijenu, Pobjeda uprkos svih užasa, Pobjeda, koliko god bio dug i težak put do nje; jer bez Pobjede, nema ni opstanka.”
Već hiljadama godina, politička praksa počiva na filozofiji koja je rat i borbu proglasila za vrhovni princip života. Pravilo – “Pobjednik uzima sve!“, znači da poraženi gubi sve! Time su sve ostale pretpostavke i potrebe života, svi moralni principi i ideali humanizma, kao što su ljubav i poštovanje, saradnja, suverenost i integritet, dogovor i razgovor, dostojanstvo i sloboda, ravnoteža i sklad među narodima i ljudima, preko noći vrtoglavo devalvirali. Pobjednik u ratu je legitimisao rat u svim formama, pa i rat do istrebljenja, dok je svaka supstancijalna diskusiju o jednakim ljudskim pravima pobjednika i pobijeđenih postala bespredmetna. Pobjednik je, činom pobjede, oslobođen ne samo svake odgovornosti, nego i same pomisli o njegovoj mogućoj krivnji! Uzdići pobjedu na pijedestal apsolutnog imperativa, znači eksplicite priznati pravo države – pobjednika, da opravda i legalizira sve forme počinjenog nasilja, bez ikakvih ograničenja i sankcija! I zaista, ko je još čuo da je neki pobjednik u ratu bio proglašen krivim!? Nevinost Pobjednika kao univerzalna prezumpcija je jedna od strašnih potvrda da je naša istorija odavno krenula stranputicom!
Ali upravo zbog ovog svog suštinski privilegovanog statusa Pobjede i nekritičke apologije Pobjednika, bez obzira kojima sredstvima je pobijedio, svaka pobjeda, a pobjeda u ratu pogotovo, moraće ubuduće biti podvrgnuta strogoj moralnoj ocjeni i krivičnom gonjenju!
Od koga? Zar od pobjednika? To ne se neće nikada desiti! Znam, i meni je smiješno kao i vama. Ali znam i to da, iako ponekad moramo prihvatiti konačno razočarenje, nikada nas ne smije napustiti beskonačni optimizam.
