Bošnjaci između Mehmedalije i Mehmeda

Eto odgovora na pitanje zašto Srbi vole Mešu, a ni Hrvatima, iz istog razloga, on nije mrzak!
Mehmedalija-mehmed
Novo!
Close
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Teško je u Srbiji naći i jedno malo veće naseljeno mjesto da se u njemu ne nalazi trg, ulica ili školska ustanova naziva Meša Selimović. Potpuno indentična situacija je i u manjem entitetu države Bosne i Hercegovine! Ali, isto tako, ni u državi Srbiji ni u manjem entitetu Bosne i Hercegovine nema niti jednog trga, ulice ili škole da nosi ime Mehmedalije Maka Dizdara! Samo se po sebi postavlja pitanje, zašto je to tako?!

Još uvijek, kroz prošlo vrijeme izhavješteni, bošnjački narod nije počeo da razmišlja svojom glavom. Nažalost, on nema svog argumentovanog stava i mišljenja u odnosu na mnoga krucijalna pitanja. Jedno od njih je i u čemu je razlika između Mehmedalije Maka Dizdara i Mehmeda Meše Selimovića, osim što je prvonavedeni pisao poeziju, a drugi prozu? Šta je razlog da narod čija je vojska klala, ubijala, silovala i pljačkala Bošnjake, sve više i više voli Mešu, a nikada i nigdje ne spominje Maka!?

Žalosna i bolna je činjenica da bošnjački narod odavno više nije narod knjige. Čitanje mu je postalo strano. A, onaj ko ne čita prihvata za svoje zaključke one koje mu drugi nametnu. Putem televizijskih ekrana, radio stanica, fejzbuka i raznih internet stranica on uči laži o sebi i svojoj prošlosti. Monopol nad ovim itekako moćnim sredstvima informisanja ima ona druga, dušmanska strana. Ona tu novu tehnologiju, u cilju nestanka Bosne i fizičkog uništenja Bošnjaka, koristi do maksimuma. Većinski polupismeni ljudi, Bošnjaci, koji nažalost nemaju svoje intelektualne elite, veoma lahko padaju pod uticaj tuđeg mišljenja i prihvataju ga kao svoje. Mnogo im je drago kada ona druga strana hvali njihovog zajedničkog, velikog Mešu. Bošnjaci, da li iz pristojnosti, nikada ne pitaju anam njih, a zašto oni ne vole isto tako i toliko Mehmedaliju Dizdara.

Da čitaju, a posebno da znaju čitati između redova, Bošnjacima bi bilo jasno mnogo toga. Znali bi da su Mak i Meša dva historijski dijametralno suprotna lika. Znali bi da je Mehmedalija Mak Dizdar bio Bošnjak, patriota, koji je volio svoj narod i svoju zemlju. Zbog toga što je branio naše pravo da govorimo i učimo bosanski jezik, perfidno je i ubijen. Deklarisan je još 1959. godine kao mladomusliman i uništena izdavačka kuća kojom je rukovodio, zbog toga što je glavnu nagradu dodijelio romanu Bihorci, književnika Ćamila Sijarića, čija je tema bila stradanje Bošnjaka tokom Drugog svjetskog rata u Sandžaku. A, o četničkim, ali i partizanskim zločinima nad bošnjačkim, tada muslimanskim, narodom se nije smjelo ni pisati ni govoriti. Kažnjen je i tako što nikada više nije mogao dobiti stalno radno mjesto. Do kraja života Mehmedalija je preživljavao i izdržavao porodicu od svojih honorara. Autor neponovljivog Kamenog spavača, kao intelektualna gromada bio je prijetnja i smetnja konstantnom velikosrpskom planu anektiranja Bosne. On je istraživanjem natpisa na stećcima, epitafa, kao i mnogih starih dokumenata otkrivao i dokazivao hiljadugodišnju veličanstvenu historiju države Bosne i njenog naroda, Bošnjaka. Kao takav bio je i ostao kost u grlu dušmanima Bosne. Na kraju, stihovno je prorekao agresiju na našu zemlju, koja je se i desila, pretvorivši se na kraju u veliki genocid!

Mehmed Meša Selimović je bio sve suprotno od Maka. Odrekao se bosanskog jezika i bosanske književnosti. Deklarisao se kao Srbin i svojevoljno otišao sa porodicom da živi u Beogradu. Tamo je govorio samo ekavicu i pisao isključivo ćirilicom! Njegova dva nedjela, ne u književnom nego tematskom smislu, Derviš i Tvrđava, su dehumanizirala Bošnjake, ponizila ih i ismijala zajedno sa njihovom vjerom. Ova dva romana su oduzela bošnjačkom narodu pravo na državu i okarakterisali ga kao neradnički, kukavički, konvertitski, amoralni, beskarakterni i alkoholisani puk koji je obesmislen u vremenu i prostoru. Nastavio je sa blaćenjem bošnjačkog naroda tamo gdje je njegov uzor, Ivo Andrić, deklarisani mrzitelj Bosne i islama, stao. Rekao je i da on svoj život deli na pre i posle upoznavanja Ive Andrića. Eto odgovora na pitanje zašto Srbi vole Mešu, a ni Hrvatima, iz istog razloga, on nije mrzak!

Kniige Kameni spavač i Derviš i smrt su, nekom koincidencijom, objavljene 1966. godine. Meša Selimović je u toku te iste godine dobio sve nagrade koje su postojale u tadašnjoj Jugoslaviji Bila je to široka lepeza priznanja, od tada najveće književne, Ninove, nagrade do općinskih zahvalnica!

A, Mak Dizdar, za svoje veličanstven djelo, nije dobio niti jednu nagradu. Tek 1969. godine mu je za zbirku pjesama naslova Kameni spavač, dodijeljeno prvo i to međunarodno priznanje, na književnoj smotri u Ohridu!

Eto, dragi Bošnjaci. Tako se od Jugoslavije pravila Srboslavija. Pripremne radove smo mi, u velikoj mjeri nesvjesno, obavljali između ostalog hvaleći i glorifikujući Mešine romane, a zaboravljali Makove poruke! To je bio i jedan od razloga što smo kasnije, svojim tijelima, punili masovne grobnice, nevjerujući sami sebi da se to zaista dešava.

Pitanje svih pitanja glasi, da li je danas i koliko, nakon svega preživljenog, naše promišljanje o Mehmedaliji Maku Dizdaru i Mehmedu Meši Selimoviću, mnogo drugačije?!

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Search
Search

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

HEFTIČNI BILTEN

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije.

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.