Nacionalna i državotvorna svijest Bošnjaka

Kasnije sam evo saznao da ne sam da neće da bude efendija nego neće ni Bošnjakom da se zove. Usput, samo da napomenem da je vajni profa iz Podrinja gdje su Bošnjaci najviše stradali i odakle su skoro svi protjerani.
IMG_3156
Novo!
Close
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

U ovoj zemlji u kojoj ja živim vrlo teško pa skoro i ne moguće je doći do podataka pa makar i približno – koliko Bošnjaka živi u njoj. Ali nije to samo slučaj ovdje. Tako je od Australije do Kanade. Čak i u Bosni je taj broj ne siguran.
Zašto?
Pa jednostavno zato što Bošnjo neće u suru. Neće on da mu neko određuje stazu, putanju, cilj, plan, raspored časova, jelovnik… Neće ništa. On hoće uvijek neštu svoje, baška, ekstra, posebno, separatno. On neće danas, nego sutra, ili neće danas jer je već to uradio jučer ali na svoju ruku onako kako on misli da treba ili da je bolje. Ne trpi on nikakvog tutora ali, isto tako u njemu ne postoji neka želja ni da on bude tutor nekom drugom.

Dakle ne znamo koliko nas ima ni ovdje ni tamo. Ne znamo zato što za neke mislimo i vjerujemo da su Bošnjaci a oni kažu da to nisu. Vele mi smo Bosanci. Neki drugi kažu da su samo muslimani ili Muslimani. Neki hoće da su Austrijanci, Slovenci, Ameri, Turci,…

Nedavno mi je jedna divna Bošnjakinja profesorica u Srednjoj Tehničkoj školi kazivala: u mimohodu na hodniku u školi pozdravi me kolega Srbin koji predaje religiju pozdravom „dobro jutro“ . Bio je u društvu sa još jednim njegovim kolegom po fahu i kaže – kolegice ovo je isto tako vjeroučitelj (Religionslehrer) islamske religije, tvoj Bošnjak iz Bosne, da vas upoznam… Kolega Srbin htjede da još nešto doda ali ga „Bošnjak“ iz Bosne prekide – ne ja nisam Bošnjak. Divna Bošnjakinja zaprepašteno stade otvorenih usta i u čudu ne može da se snađe. Nego – upita ona. Ja sam Austrijanac, – odgovori profa islamske religije nadmeno u maniru ekstremno prepotentnog zapadnjaka koji istočnjake a možda najviše Bošnjake gleda sa visine kao deklasiranu ljudsku vrstu.

Na moju nesreću poznajem tog „profu“ vjeroučitelja. Pa sam mu se u rijetkim kontaktima kojih fala Bogu nije bilo često obraćao sa “efendija“ jer je u nekoliko mahova predvodio džuma-namaze i držao hutbe – u svojstvu zamjenika kada bi dotični imami bili spriječeni. I tako kada mu ja rekoh efendija – on “profa“ kaže meni: nemoj mi bogati prišivat tu titulu.

Ja ga upitno pogledam. Šutim.

Nemoj, veli on. Nisam ja efendija, nemam džemat i ne radim taj posao.
Hajd‘, – velim sam u sebi, dobro.

Ali kasnije sam evo saznao da ne sam da neće da bude efendija nego neće ni Bošnjakom da se zove. Usput, samo da napomenem da je vajni profa iz Podrinja gdje su Bošnjaci najviše stradali i odakle su skoro svi protjerani.

*****
Prije nekoliko dana ovdje na Dunavu smo obilježili DAN DRŽAVNOSTI BiH i DAN SANDŽAKA u prostorijama Bošnjačke nacionalne fondacije. Na manifestaciju je otprilike došao svaki hiljaditi Bošnjo.
Jednu heftu prije toga je prof. dr. Enver Imamović iz Sarajeva držao ders u jednom džematu o Danu državnosti i općenito „geneza Bosanske države i njene Armije“ – dvije večeri jednu iza druge. Prisutnih je bilo manje od pedeset.

Jednu heftu poslije toga Amor Mašović nam na Bečkom univerzitetu prezentira dokumente, podatke i fotografije masovnih grobnica i sav čemer i jad kroz koji je prošao on i njegov tim u potrazi za nestalim i ubijenim u posljednjih skoro tri decenije. Osim njega imali smo i live-svjedočenje (video link) Roy-a Gutman-a direktno iz Njujorka. „Pompezni“ auditorium nije prešao 0,1% od ukupnog broja Bošnjaka u ovom velikom gradu.

Naredne noći istoj prezentaciji i programu u jednom džematu je prisustvovalo manje od stotinu slučalaca.

Šta možemo očekivati od našeg naroda koji državi ne poklanja pažnju ili mu država služi samo da bi mogao i imao da jeftino provede godišnji odmor još koju godinu dok su mu živi amidže, dajdže, tetke i ostala rodbina ukoliko ih četnici nisu poklali.

*****
Da li je slučajno da i u Kninskoj Krajini i u Bosni doktori-neuropsihijatri povedu Srbe u rat. Onaj tamo protiv Hrvata i njihove države a ovaj ovamo protiv Bosanaca i Bosne. Jesu li to ti neuropsihijatri tako“pametni“ i takvi psihijatri, psiholozi da su tačno znali koji je najefektivniji model u rastakanju nacionalne svijesti i države koju brani jedan narod. Zavaditi, rastjerati, poklati, raseliti, prevjeriti, pridibiti … Ne vjerujemo. Ali neko prije njih je sigurno znao i isprobao taj način. Svi naši dušmani odreda su se služili skoro istim i provjerenim metodama. Prije Raškovića (Omer paša Latas bivši Mihajlo ili Mića Ličanin) koji se tobože prevjerio u Islam i prešao na stranu Bošnjaka odnosno Turaka još u prvoj polovini XIX vijeka – su radili po istom scenariju. Mihajlo-Omer se dao i osunetit (šteta je što mu ga nisu skroz odsjekli) i pretvariti do te mjere da ga je sultan primio na dvor u Carigradu kao vjernog Turčina ili možda čak Bošnjaka. Imenovao ga za namjesnika u Bosni i stavio mu u zadatak da smiri Bosnu. Kada ga je neki pravoslavac po imenu Tomo Radulović upitao šta to uradi Mićo za Boga? Mićo mu je odgovorio: Ja ovako mogu biti od dobre fajde mome narodu – što se kasnije i obistinilo. Prolio je potoke Bošnjačke krvi, opljačkao, popalio i pobio sve što mu je bilo na putu.

– U Bosni su Bošnjaci još mnogo prije Omera-Latasa-Mihajla bili na nogama i pod vođstvom Husein kapetana borili se za autonomiju. No međutim Ali pašu Rizvanbegovića od Stoca su Turci pridobili na svoju stranu a protiv Gradaščevića. Dakle opet po onoj staroj: zavadi pa vladaj. Kad se sve završilo onako kako ne treba Rizvanbegoviću je ispostavljen račun u njegovim poznim godinama. Kad je Mihajlo-Omer Latas završio pljačkanje dograbio je Ali pašu Rizvanbegovića iz tamnice i izveo u okovima. Metnuo ga na izanđalo kljuse ali ga okrenuo prema repu i naredio da mu to kljuse vodi njegov petnaestogodišnji sin. Kakvo poniženje. Istovremeno je naložio i telalu da ide ispred i da poziva narod da vide Ali-pašu već starca osamdesetogodišnjaka kako je ponižen pred svojim narodom i pred svojim maloljetnim sinom.

Nakon skoro stotinu i pedeset godina je Fikret Abdić doživi sudbinu Rizvanbegovića. Nahuškao brata na brata oca na sina. Dospio na optuženičku klupu kao izdajnik. I da su pravila igre iz starog vakta i njega bi vodali sa telalom kroz bosanske čaršije kao murtata i izdajnika.

Ostale izdajnike u periodu između ove dvojice ne treba nabrajati – oni će se sami naći.
Ali pitamo se gdje smo to zakazali pa nam je taj nacionalni cod isplavio, isprao se, izblijedio, oslabio, devalvir’o. Gdje, kada, sa kime i sa čime početi uspravljati svijest o sebi, o državi, o zemlji, o naciji, o jeziku, kulturi, nacionalnoj historiji …?

Bošnjače gdje god živiš na planeti ne zaboravi da imaš polaznu tačku koja se Bosna zove.

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.