“Drma mi se na šubari cveće”

Možda nikada nećemo saznati koliko je Srba ovaj put stradalo od četničke kame, zato što se nisu slagali sa pljačkama, ubistvima i zlodjelima počinjenih od strane svojih sunarodnjaka!
Ilustracija: Amr Alshami
Ilustracija: Amr Alshami
Novo!
Close
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Bezdušni i krvoločni velikosrpski šovinizam se od 1903. godine vojno artikulisao kroz četnički pokret. Ta vojna formacija je tokom Drugog svjetskog rata dobola i svoju himnu naslova Od Topole pa do Ravne gore koja u svom nastavku kaže, sve su straže đenerala Draže. To je i njena prva strofa. U drugom, završnom dijelu pjesme četnici pjevaju:

Drma mi se na šubari cveće,
ubićemo, zaklaćemo ko sa nama neće!

Poruka je veoma kratka i upozoravajuće žestoko usmjerena, kao posljednja opomena, prvenstveno prema svom vlastitom, srpskom narodu. Nažalost, nije ovo bila samo prijetnja. Od četničke krvave ruke svojevremeno je u atentatu stradao kralj Aleksandar i njegova supruga. Mnogo kasnije je, po istom scenariju, ubijen i Predsjednik Vlade Srbije, Zoran Đinđić. Inače, u Srbiji su četnička ubistva svakodnevnica. U tom kontinuitetu su i nasilne i brutalne smrti političara Ivana Stambolića, kao i jednog od vođa kosovskih Srba, Olivera Ivanovića, i bezbroj imena iz kriminalnog miljea počev od ratnog zločinca Željka Ražnjatovića – Arkana.

Stravična monstruoznost u činjenju zlodjela nad Bošnjacima, Albancima, Romima i Hrvatima tokom Drugog svjetskog rata i posljednje agresije, nije mimoišla ni narod koji je iznjedrio ove krvoloke. O četničkim pokoljima srpskog stanovništva u njegovoj matičnoj državi Srbiji postoje mnoga relevantna svjedočenja mještana, koja su dokumentovana tokom poslijeratnih suđenja u Titovoj Jugoslaviji.

Evo samo par primjera.

U selu Drugovaci, današnjem Smederevu, u jednom danu su ubijena 72 stanovnika. Iz pušaka je ubijen 41 mještanin, 24 su zaklana, troje umrlo od batinjanja, a četvoro izgorilo u zapaljenoj kući!
U selu Komarići, doslovno je zaklano 68 ljudi i žena. Među žrtvama su bile i prethodno silovane majka i sestra partizanskog borca Momčila Đurića, Mome. Kuća mu je spaljena, svi pomoćni objekti sravnjeni sa zemljom i na kraju sve preorano da se ne zna ni gdje su bili temelji. Na kraju su četnici ubili i mačku koja se vrzmala po zgarištu!

U selu Đurđevcu komandant kraljevske garde, četnik Nikola Kalabić je borca narodno oslobodilačkog pokreta Živana Đurđevića, živog pekao na ražnju pred 20 svjedoka, prethodno mu ubivši sina!
Četnici su u Srbiji svoje neistomišljenike nazivali nacionalnim izdajnicima, a izdajnicima su smatrali i sve one koji se nisu stavili pod komandu Draže Mihajlovića. Njihova okrutnost prema njima nije bila ništa manja nego prema pripadnicima drugih nacionalnosti. Ubijali su Srbe komuniste i njihove simpatizere, pripadnike građanskog sloja i sve druge koje su smatrali nelojalnim pa i srpske svećenike. Klali su sve redom – od beba u kolijevkama do staraca, silovali žene i djevojke, masakrirali, palili i mučili… Kao poražena, kvinsliška vojska, nakon Drugog svjetskog rata, četnici su se dugo nalazili na zidu srama. Njihovo povampirenje je rezultiralo rušenjem temelja bivše zajedničke države kao i suživota svih naroda sa ovih prostora. Možda nikada nećemo saznati koliko je Srba ovaj put stradalo od četničke kame, zato što se nisu slagali sa pljačkama, ubistvima i zlodjelima počinjenih od strane svojih sunarodnjaka!

Nije nikakva tajna da su prilikom reintegracije grada Sarajeva, mnoge od onih koji nisu htjeli seliti iz svojih domova, četnici ubijali na kućnom pragu, a njihove kuće i stanove palili.
Na okupiranom dijelu države Bosne i Hercegovine maltretirani su, prebijani i ubijani članovi porodica onih bosanskih Srba koji su ostali da žive na slobodnoj teritoriji i često stupili u redove Armije RBiH! I tako dalje i tako redom.

Zahvaljujući svemu naprijed navedenom, srbijanski narod kroz vrijeme postaje sve manje kvalitetan i progresivan jer su četnici poklali, streljali i tako fizički eliminisali, samosvjesne ljude i njihove porodice. Ostatak plemenitih ljudi su sada samo prigušena apsulutna manjina. Zbog nametnutog mitomanskog jednoumlja i eliminisanja iz javnog života svih onih koji misle drugačije, Srbija tone u mržnju i isključivost. Iz generacije u generaciju njena budućnost postaje sve crnja i besperspektivnija. Četnička okupacija ove zemlje će potrajati. Jedina nada je da život bez rata i pljačke može ovoj degenerisanoj ideologiji uzeti snagu i moć.

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Search
Search

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

HEFTIČNI BILTEN

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije.

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.