Mi smo uplašen ummet

I tako krug ide u nedogled, generacija za generacijom, srca su oslijepila prije očiju, duše su slabe i ponižene,  i svako se svakoga boji.
Ilustracija: Mariam Aldacher
Ilustracija: Mariam Aldacher
Novo!
Close
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Mi smo uplašen ummet, toliko uplašen da smo postali bespomoćni. A ko se boji on sjedi i ništa ne poduzima, a ko sjedi biće ponižen, a ko bude ponižen on je ravnodušan prema poniženju svoga naroda kao što je ravnodušan prema vlastitom poniženju.
Stoga ne čudi ravnodušnost prema Palestini od strane muslimanskih zemalja koje se plaše čak i hrabro progovoriti, barem prema onome što im nalaže zakonska i ljudska dužnost, što zahtjeva njihova vjera, i što čiste i časne duše prihvataju, osim nekoliko onih koji su uvijek stajali uz Gazu i Palestinu.

Džihad u Gazi je došao da razotkrije i osramoti mnoge, a zatim da oslobodi narod, ako Bog da, sa onim što će ga oživjeti kada se odazove Allahu i Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem.
Čega se bojimo i zašto?

Plašimo se sebe, oni na vrhu se plaše onih na dnu, pa ih streljaju pogledima, otvaraju im zatvore i zastrašuju ih, a oni na dnu boje se onih na vrhu, pa im se dodvoravaju, munafiče, šute i slušaju. I tako krug ide u nedogled, generacija za generacijom, srca su oslijepila prije očiju, duše su slabe i ponižene,  i svako se svakoga boji.
Plašimo se ljudi oko nas, kao što se plašimo da će nas drugi narodi razgrabiti kao što ptice grabljivice razgrabe svoj plijen, nakon što smo postali ravnodušni prema sebi i prema ummetu.

Bojimo se onih koji su s one strane mora, pa u Gazu ne ulazi ništa osim ćefina kojima pokrivamo svoja zlodjela, a što se tiče šehida Gaze, Allah će pokriti i zaštiti njihova čista tijela, tako da otkrivamo – mi koji sjedimo u svojoj slabosti i bespomoćnosti – da je sve što smo proučavali o postizanju naše moderne nezavisnosti i obnavljanju slobode ummeta fatamorgana koju naši narodi smatraju stvarnošću.

Plašimo se biti iskreni prema sebi, i budući da se stidimo svog poniženja, nosimo lažne maske, nadajući se da će nas prihvatiti oni s druge strane mora kojih se bojimo, da bismo na kraju otkrili da je to želja koju nikada nećemo ostvariti, ma koliko radili za nju.

Bojimo se slobode, a ko se boji slobode, on se priklanja ovom svijetu, on je prikovan za zemlju i njegovo ropstvo se nastavlja. Koliko je robova preferiralo okove nad oslobađanjem i nastavili su da žive u siromaštvu do smrti, u poslušnosti svom gospodaru. Zbog straha od gladi.

Koliko je naših zemalja ovih dana okovanih dužničkim okovima i pod utjecajem diktata prekomorskih gospodara. Ne priskaču u pomoć onima koji dižu barjake slobode, već se boje da će i do njih doprijeti vjetrovi slobode iz Gaze i Palestine, pa će se situacija promijeniti na bolje nakon straha i poniženja.

Plašimo se jedinstva našeg ummeta u pogledu zemlje i sudbine, pa se povlačimo i zatvaramo unutar granica ”samostalnih” državica, razdvojeni, podjeljeni i bez snage. Svaka muslimanska državica želi da pojede onu drugu, tako da sudbina islamske države Endelus, koja se podijelila na mnogobrojne državice i propala, nije daleko od nas.

Bojimo se pravde, pa se među nama proširila korupcija: korupcija u upravljanju ljudima i državama, korupcija u administraciji, korupcija u resursima i raspodjeli bogatstva, pa čak i korupcija među vjerskim vođama i vjernicima. Ta, zar neke muslimanske zemlje nisu na vrhu globalnih lista najkorumpiranijih zemalja?

Plašimo se slobode govora i hrabrog mišljenja, pa pokorno šutimo ili dižemo glas u korist laži i njezinih sljedbenika. Zar ne vidite kako neke arapske televizije aplaudiraju onima koji su prolili krv naroda Gaze, a poruke onih televizija koje stoje uz Gazu smatraju promocijom koja je izvan pravila profesionalizma, kako bi oni htjeli da bude.

Vrijeme je da u našim srcima oživimo i učvrstimo sjeme dobra, koje je u ovaj ummet zasadio naš poslanik, Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, a koje su njegovi drugovi zalijevali svojom krvlju i umom, pa da to sjeme postane ”kao biljka kad izdanak svoj izbaci pa ga onda učvrsti, i on ojača, i ispravi se na svojoj stabljici izazivajući divljenje sijačā – da bi On s vjernicima najedio nevjernike.” (El-Feth, 29.)

Međutim, ovo sjeme neće postati faktor promjene sve dok se oblaci straha ne rasprše i ne otjeraju iz naših duša. Hoće li tamne oblake rastjerati išta osim snažnih vjetrova? Hoće li se zemlja zatresti i oživjeti osim poslije rodne kiše, nakon čega će iz nje iznukniti ono što je bilo skriveno, a što su sva stvorenja čekala?

Gaza je danas poput “Salihove deve” koju je njegov narod zaklao, pa su bili uništeni i do posljednjeg istrebljeni. Stoga, iskorijenimo strah iz naših duša kao što su to učinili mudžahidi Gaze, prije nego doživimo sudbinu Salihovog, alejhi selam, naroda.

Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Search
Search

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.