Okupacija jezika

Svi termini koji kolaju, bilo u funkciji sumirajućeg opisa ili pojedinih aspekata, poput okupacije, rata, genocida, terorizma i samog sukoba, nose gotovo pa automatski sa sobom posljedice i interpretacijskog i političkog svrstavanja.
Okupacija jezika_655568a8c81ae.jpeg
Novo!
Close
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Jezik je, kao što svi dobro znamo, poprište ideoloških i političkih bitki. I to u različitim varijantama. Jezik može biti predmet eksplicitnog političkog interesa i želje da se, sukladno ideološkim sklonostima, nerijetko prigušenima navodno znanstvenom motivacijom, ljudima propisuje kako da ga upotrebljavaju. Pored tih jasno vidljivih politika, prisutne se i bezbrojne druge čiji stupanj vidljivosti varira, često i ovisno o tome koliko su ideološki uspješne – koliko nam se čine prirodnima njihovi ishodi. Jezik nikad ne miruje i samim tim nikad nije lišen političkog konteksta. Nikad nije nevin i korištenje određenih izraza i formulacija u određenim kontekstima te kontekste “proizvodi” i oblikuje. Odabir između naizgled neutralnih sinonima često politički premazuje i interpretira situaciju koja se pomoću odabranog sinonima nastoji opisati.

Svo mnoštvo izraza koje koristimo i svakodnevno i u političkim nabijenom jeziku pripada i političkoj jezičkoj arheologiji. U pojedinim izrazima i riječima možemo pronaći slojeve značenja i konotacija koji su u priličnoj mjeri isparili, a prije 30, 50 ili 70 godina bili su prevladavajući. Ovisno o tome koju su političku funkciju vršili – od one kohezivne za određenu zajednicu do jasnog signala autoriteta – ti su izrazi bili i vezani za sudbinu te zajednice ili autoriteta. Neki su, poput na primjer marksističkog žargona, potpuno nestali iz upotrebe, smatraju se reliktima prošlosti i potpuno neupotrebljivima za obuhvaćanje suvremene stvarnosti, a neki su, poput onih univerzalnijih kao što su sloboda ili država, naprosto “ispustili” neke konotacije i “napunili” se drugima.

Ponekad ti procesi traju neki duži period, a ponekad ih se može pratiti u takozvanom realnom vremenu. Razlika ponajviše ovisi o intenzitetu političkog sukoba kojeg je i jezik integralni dio. Trenutno živimo u trenutku u kojem su jezični odabiri dovedeni do stupnja egzistencijalnog rizika. Radi se, naravno, o “sukobu” u Gazi. Upotreba navodnika sugerira da je sam izbor termina za ono što se u Gazi događa politički čin o kojem ovisi “tonalitet” najosnovnijeg opisa događaja. Svi termini koji kolaju, bilo u funkciji sumirajućeg opisa ili pojedinih aspekata, poput okupacije, rata, genocida, terorizma i samog sukoba, nose gotovo pa automatski sa sobom posljedice i interpretacijskog i političkog svrstavanja.

Dakle, termini i sintagme se tretiraju i kao utvrđeni ideološki blokovi, ali i kao poprišta borbe za definiciju. Međutim, postoji i još jedna dimenzija rata u jeziku, a tiče se osporavanja autentičnosti izrazi i sintagmi i stjecanja političke legitimnosti onih koji ih izgovaraju. Njoj su najsklonije liberalno-konzervativne snage koje žele ljevici osporiti pravo na učešće u raspravi uopće, a i svoje stavove krajnje neutralizirati kao da je riječ o tehničkoj terminologiji. Ljevici se osporava autentičnost termina kojima pribjegava kako bi “obradila” kontekst u kojem se najnovija epizoda sukoba dogodila. Pa je tako u New York Timesu osvanuo članak u kojem se cijeli niz “ljevičarskih” izraza za zbivanja u Palestini stavlja pod navodnike: antikolonijalno, režim aparthejda, autohtoni narod i zatvor na otvorenim. Ti se izrazi dijagnosticiraju kao proizvodi akademskog žargona za lokalne američke potrebe koji se sada koriste u sasvim neprikladnom kontekstu. Sama optužba za akademski žargon je dovoljna da se onima koji izraze upotrebljavaju ospori dodir s realnošću. Ljevica, dakle, opet izmišlja pojmove i nema nikakav doticaj sa stvarnim životom. Dašak uvjerljivosti te optužbe proizlazi iz slabosti ljevice u posljednjim desetljećima i realnih procesa “muzejskog” čuvanja tradicionalne terminologije često upravo na akademskim katedrama. Međutim, “posao” terminologije nije svjedočenje političke snage opcije koja ju upotrebljava nego adekvatnost razumijevanja situacije. Probajte objasniti nekome u Gazi da nije pod okupacijom jer neki američki profesor koristi riječ okupacija.

Pored osporavanja autentičnosti jezika političkih suparnika, prisutna je i zaobilazna legitimacija vlastitog rasizma. Taj je postupak iz dobro znanih razloga najzastupljeniji u Njemačkoj, ali na njega nije imun ni ostatak takozvanog zapadnog svijeta. Cilj postupka je da omogući govornicima postizanje rasističkih efekata bez da ih se može optužiti za rasizam prema Palestincima i Arapima. Prije koji dan je njemački ministar zdravstva Karl Lauterbach, inače iz socijaldemokratskih redova, na jednoj društvenoj mreži podijelio klip britanskog ekstremno desnog novinara Douglasa Murraya koji je usporedio naciste i Hamas. A usporedba kaže da su nacisti bili humaniji jer im je bilo iskreno žao zbog provođenja genocida, a članovi Hamasa takve osjećaju uopće nemaju, dapače, uživaju u pokoljima. Ministar je inicijalno postavio par ograda prilikom šeranja klipa, ali ga i preporučio, a naknadno ga je obrisao. Primjer je pomalo ekstreman, ali nipošto usamljen: potraga za sredstvima dehumanizacije Palestinaca i otvaranja prostora za nonšalantniju upotrebu jezika neprestano se odvija. Korištenje navodnog moralnog kompasa nacističkih predaka kako bi se normalizirao rasistički jezik danas samo sugerira dokle su stvari otišle. I koliko je bitka za legitimnost svakog izraza ili termina važna. Jezik je i sredstvo i predmet okupacije.

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Search
Search

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.