Feminizam u okovima obitelji

Stane je osamnaestominutni film koji propituje žensku poziciju moći, unutar obitelji i profesije, kao nestabilnu i lako promjenjivu.
Feminizam u okovima obitelji_654c2e4b084f3.png
Novo!
Close
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Kratki film “Stane” Antonete Alamat Kusijanović bavi se nasljednicom bogate dubrovačke obitelji u američkoj dijaspori koja preuzima obiteljsku tvrtku. Film kroz niz scena bez puno riječi raskrinkava obitelj kao važnu polugu kapitalizma, ali uz stereotipan i ograničen prikaz feminističke emancipacije.

Od 2011. godine modna marka Miu Miu radi na vlastitoj seriji kratkometražnih filmova pod nazivom Women’s Tales, okupljajući isključivo više ili manje afirmirane redateljice iz svih dijelova svijeta koje kod proizvodnje svojih uradaka koriste zimsku odnosno ljetnu kolekciju tog brenda kao inspiraciju, ali naravno i kostimografiju za svoje glavne junakinje. Brend visoke mode Miu Miu jedan je od kreativnih partnera tj. sponzor prestižnog venecijanskog filmskog festivala na kojem se obično kratke priče premijerno prikažu. Među velikim imenima u svijetu filma poput Agnès Varde, Naomi Kawase, Lucrecie Martel ili Alice Rohrwacher, našla se i domaća autorica s američkom adresom Antoneta Alamat Kusijanović. Alamat Kusijanović iza sebe ima dva uspješna filma, kratki U plavetnilo, koji je 2017. osvojio Srce Sarajeva i dugometražni film Murina koji je 2021. premijerno prikazan u Cannesu, gdje je i osvojio nagradu, pod producentskom palicom Martina Scorsesea.

Njen novi kratkometražni film Stane, ujedno i dvadeset i šesta Miu Miu priča, prikazan je na ovogodišnjem međunarodnom festivalu u Veneciji u rujnu 2023. Nama koji dolazimo iz istih ili bar sličnih podneblja kao redateljica, Stane je dobro poznato ime koje sigurno imamo u široj ili užoj familiji, ili smo barem za njega čuli. Svakako, junakinja filma zove se Stane, kako redateljica kaže, po njenoj praprabaki koja je nosila to ime i imala iznimno težak život, ali je unatoč tome bila borbena. Na filmskoj razini priče to nam ime sugerira kako je Stane, iako u dalekoj Americi, očito odgojena u poprilično patrijarhalnoj i tradicionalnoj obitelji koja se čvrsto drži uzusa pa je i u dijaspori jednu svoju članicu odlučila počastiti tim imenom. Da se taj dojam pojača, Stane je upravo uspješno privela kraju gradnju jedne od najvećih hrvatskih katoličkih crkvi u sjevernoj Americi.

Smješten u dalekom New Jerseyju a snimljen u Zagrebu s vrlo zanimljivim castom (Jasna Đuričić, Boris Isaković, Danica Ćurčić, Alban Ukaj), Stane je osamnaestominutni film koji propituje žensku poziciju moći, unutar obitelji i profesije, kao nestabilnu i lako promjenjivu.

U ime obitelji

Film je vremenski smješten u jedan dan koji je jako važan za junakinju Stanu – osim što vodi ogromno gradilište crkve važne za cijelu njenu zajednicu i ideale njene obitelji, ona će uskoro preuzeti očevu građevinsku firmu. Stanu zatičemo na građevinskoj lokaciji gdje se očito jako dobro snalazi, odajući dojam žene koja drži sve pod kontrolom; u prolazu hodnikom kući šalje sve radnike koji nemaju papire, odrješito dajući do znanja da vješti upravitelji svoje greške ne odaju, već skrivaju kako ne bi pokazali slabosti… U sljedećoj sceni pod tušem joj prilazi pokunjeni muž kojeg uspješno ignorira, iz nama još uvijek nepoznatih razloga, ali scena kazuje kako nešto među njima ne funkcionira, a tu otkrivamo okidač za zaplet koji će se desiti nešto kasnije u filmu. Gotovo u performativnoj maniri muškarca-poduzetnika, Stane se sastaje sa ocem koji hvali njen govor napisan za svečanost koja će uslijediti i ohrabruje je. Lik oca odmah se pokazuje kao autoritativan i distanciran: kada govori Stani kako njen muž zaista žali zbog neimenovane greške koju je napravio, od prve nismo sigurni podržava li ju ili je upozorava da ne dramatizira.

S ocem se u filmu prvi put pojavljuje i hrvatski jezik, koji ćemo u sljedećim minutama čuti više puta, no Stane ipak odgovara na engleskom, što nam kazuje da ili ne govori naški, ili je komotnija govoreći engleski. Tom scenarističkom odlukom kao da nam se sugerira da je i to ignoriranje obiteljskog, materinjeg jezika neki oblik Stanine emancipacije, gesta odvajanja od obitelji. Slijedi niz scena s ocem i majkom koje naglašavaju važnost obiteljskog posla i društveni status, otpočetka ušutkavajući Stanu podsjećajući je kako mora znati što su prioriteti i kako tu nema prostora za osobne drame; majka joj jako direktno poručuje da su obitelj i biznis jedno te isto i da su se svi žrtvovali, a sada je došao njen red.

Film se dalje razvija u opskurnoj sali za proslavu, gdje skupina plesača pleše dubrovački folklorni ples linđo kako bi svečano obilježili završetak radova na crkvi. Stane i njena obitelj sjede za stolom u skupim odjelima, ali napetost se može rezati nožem, i kroz razmjenu pogleda shvaćamo da je jedna od plesačica linđa očito (bivša) ljubavnica njenog muža. Stane vidno pati, i bez obzira na sav poslovni uspjeh, situiranost, poziciju moći koju očito ima, ona ostatak filma provodi fokusirana na prevaru svog muža, a do vrhunca dolazi kada mlada djevojka progovori s njenim sinom. Stanin otac kao prava glava obitelji sve drži pod kontrolom konstantno nadgledajući kretanja i poglede prisutnih, brinući se da sve ide kao po špagi. U jednom trenutku, shvaćajući da stvari izmiču kontroli, mladu djevojku isprati s proslave kako ne bi odvlačila pozornost i unosila nemir. No, iako djevojka odlazi, poprilično dramatično u džipu zatamnjenih stakala, više nema povratka. Stane odlučuje uzeti stvar u svoje ruke i umjesto pripremljenog govora koji je trebala održati u maniri ozbiljne nasljednice, odluči pokazati svoju senzibilnu stranu i poludjeti pred svima. U mikrofon izgovori dvije-tri poprilično nejasne rečenice blago vrijeđajući svoga oca i pokušavajući zaista preuzeti kontrolu, no to joj nažalost ne polazi za rukom. Otac joj usta začepi pjesmom Lijepo ime Stane nakon čega će uslijediti vrhunac. U trenutku u kojem grupa djece skupa s njenim sinom izvode dječju pjesmu simboličnog imena Konavočica mala Malog raspjevanog Dubrovnika, Stane bosa skoči na stol, i počne manično plesati i kreveljiti se dok je cijela sala gleda, uključujući i njenu preneraženu obitelj. Njen histeričan ples kao svojevrsno ruganje linđu naposljetku prekida njen sin, s kojim izlazi pred crkvu i penje se u bager kako bi mu pokazala nešto što je ranije u filmu zamolio oca da mu pokaže.

Propala emancipacija

Intencija redateljice je jasna, pokazati trenutak u kojem bi žena napokon trebala doći do pozicije moći – preuzimanje očeve tvrtke, za koju se očito dugo borila – ali nešto je omete i potvrdi kako žene teško dolaze do riječi i onda kada im je riječ dana. Film se odlikuje zanimljivom režijom u kojoj se kroz niz scena bez puno riječi obitelj raskrinkava kao važna poluga kapitalizma. Izvrsna izvedba Jasne Đuričić koja kao majka dirigira sve pokretima i pogledima iz pozadine, bez previše riječi, bespogovorno podržavajući oca, opisuje još jednu, po meni, mnogo zanimljiviju žensku poziciju u obitelji kojom se redateljica nije puno bavila. Film uspješno progovara o nemogućnosti dizanja glasa u obitelji s dominantnom figurom oca i izraženom hijerarhijom, pod okriljem kapitalizma koji snažno diktira dinamiku obiteljskih odnosa, no ostaje nejasno što bi točno bilo drugačije da je Stane sin, a ne kći.

Ono što redateljica izdvaja kao ženske osobine su senzibilnost, provokativnost i buntovnost, koje se u filmu manifestiraju kroz Stanin divlji ples na stolu u Miu Miu haljini, i njenu nemogućnost da prihvati okolnosti u trenutku kada joj se nešto ne sviđa. Međutim, to više djeluje kao pozicija privilegije, a ne isključivo pozicija žene. Stane ne riskira, ona će sigurno naposljetku očevu tvrtku naslijediti, muž će je preklinjati za oprost a ona će i dalje odlučivati koliki je budžet radova i koga će firma zaposliti. Stane si može priuštiti da poludi i bude neartikulirana jer time neće izgubiti baš ništa, na kraju će ipak sa svojim sinom sjediti u bageru svoje tvrtke.

Unatoč zanimljivim postavkama filma, na trenutke vještoj režiji i dobroj glumačkoj postavi, priča ostaje nedorečena i u najzanimljivijem trenutku prekinuta redateljskom odlukom. Pitanje je zašto redateljica, baš poput Staninog oca, Stani začepi usta baš kada ima mikrofon u rukama. Prvi trenutak unutar filma koji može donijeti razliku i sugerirati kako pozicije moći nisu samo rukovodeće pozicije u tvrtkama i kako feminizam ne počiva na histeriji kao alatu borbe ostaje protraćen i još jednom gledamo ženu koja unatoč svim svojim privilegijama, vještinama i znanjima, obuzeta ljubomorom i bijesom, nema što drugo ponuditi osim svog “ludila”.

Za kraj možemo razmisliti i o mikrosceni prave demonstracije moći: zašto se mlada linđova plesačica nije suprotstavila svima u trenutku u kojem su je grubo i nepravedno izbacili sa zajedničke proslave? Jer ne smije ili jer si to jednostavno ne može priuštiti i mora iznalaziti konkretnije i dugoročnije alate borbe. Odnos pozicija moći zaista jest feminističko i klasno pitanje, ali ne i isključivo žensko pitanje.

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Search
Search

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

HEFTIČNI BILTEN

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije.

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.