Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku
Historija zaokrugljuje skelete na nulu. Hiljadu i jedan još uvek je hiljadu. Onaj jedan kao da ga uopšte nije ni bilo.
(Wislawa Szymborska, poljska pjesnikinja)
Karakter ljudske nesreće kakav je prepoznat kod onih koji su svjedočili holokaustu, potpisuje svjedočanstvo o užasu koji je na stradanje prenosiv kao univerzalno jezivo.
Interpretaciju bilo kojeg slučaja kolektivnog nasilja, po svakom osnovu neopravdanog, čitamo kao statistiku jer nam je valjda tako svojstvenije iskomunicirati empatiju. Fotografije i video zapise tretiramo za razvijanje svijesti o počinjenim zločinima, pravdajući tako svoju, životom neopravdanu, ali sudbinski zakonito dodijeljenu sreću da u istima ne učestvujemo, da im ne prisustvujemo.
Žrtva, ženski rod: onaj koji neopravdano ispašta
Uopšte je nemjeriva gradacija svih onih života koji proživljavaju autentično iskustvo genocida naspram naših gdje njegujemo kolektivno (ne i svjetovno) iščuđavanje i nevjericu da je takav jedan slučaj moguć u doba visoke civilizacije. Višedecenijsko maliciozno, divljačko, hotimično zlostavljanje svake vrste, od strane svoje vrste, ovi ljudi doživljavaju, i o tome znamo onoliko koliko nam plasirane i dostupne informacije to prenose, a prenesu nam mnogo.
Natjecanje je zakon džungle, ali saradnja je zakon civilizacije,
(Peter Kropotkin, ruski teoretičar, revolucionar)
Svijest o imperativu da se ne smiju birati strane jer se upravo takvim postupanjem produžava i hrani sukus prokletstva zbog kojeg je i došlo do šuma u svakom komunikacijskom kanalu u odnosu, prenosi i produžava takav doživljaj na generacije koje dolaze. Iako u neravnopravnom odmjeravanju snaga kakvo i jeste jezgro svakog napada, generalizovanje i mržnja ne smiju biti doktrina. Jer, i s takvom procjenom stanja ipak bi valjalo namanuti jakosti i insistirati na neophodnom okončanju, budući da će kraj svakako biti (ne)stvarno ružan, tužan i bez cenzure.
Etimologija riječi Gaza potiče od hebrejskog az’-a (`azzah) i znači ‘snažan grad’
Nakon što shvatimo da odgovor na pitanje Je li realno ovo? odjekuje u afirmativnom, nemamo izbora već da prihvatimo kako svi slojevi društva uredno žive luksuz osnovnih životnih potreba, i raskoš onih dopunskih, najbolje će biti da, nerado ali ipak, prihvatimo smjelost prebacivanja odgovornosti bez traženja opravdanja za one kojima bi takvo šta trebalo biti najstrože zabranjeno od svakog ljudskog i metafizičkog autoriteta. Jer, tek tada ćemo svaku sadašnjost što poprima dimenzije da u budućnosti bude zapisana kao udžbenična historija, biti u stanju procesuirati zbog nade da će režiseri horor filma biti službeno proglašeni za takve po svakom civilizacijskom protokolu, nadležnosti, pa ako baš bude pravde, i po volji svih naroda i narodnosti.
Onda možda i bude imalo smisla živjeti. Samo što će nam tada slučaj kulture sjećanja biti nametnut kao socijalna obaveza što je ironično jer se već sada historija ispisuje kao kritičko promišljanje pod nadzorom, društvu koje ne reagira na posljedice. Jer, društvo koje kritički promišlja sjećanje otuđeno je samo od sebe i podvaljuje se kolektivu, a taj kolektiv slabi od autoimune bolesti poznatog uzroka.
Uostalom, kao i za sve druge arterijske krvi što se proliju, a ne natope jednako sve strane svijeta, u fus noti svake od njih, umjesto agresivne retorike piše opomena da je takva krv svojim (ne)prirodnim mlazom potekla iz rane koja osim lica, u slovima i brojkama, ima još i identitet sramote 21. stoljeća.
