Dvogodišnjica

Prvi put kad sam slušala da kada bi se Poslanik alejhiselam pojavio, skoro da ništa od svoje prakse ne bi prepoznao.
Ilustracija: Owen Gent
Ilustracija: Owen Gent
Novo!
Close
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Srećna sam što oduvijek vjerujem da postoji drugi svijet. Posljednjih mjesec dana to vjerovanje se kristališe i sve snažnije mi učvršćuje nestabilne dijelove duše koji su malo bili krenuli da se razvodnjavaju. Paradoksalno ili ne, ništa čovjeku ne povećava ubjeđenje o svrsi života od smrti.

Danas riječ posvećujem jednoj ne tako davnoj smrti. Kod nas muslimana se s razlogom kaže preseljenje, jer smrt predstavlja samo to – selidbu duše na drugi svijet, dok materijalni dio, tijelo, ostaje tu gdje i pripada, na Zemlji, u zemlji.

Znam da sam ovu rečenicu ponovila Bog zna koliko puta, ali i dalje mi dah prekine hladan udarac kad god iznova shvatim da je Muftija Muamer preselio. Može biti zato što je njegov lik ostao prisutan i nakon njegove smrti, i što i dalje u mnogim novonastalim situacijama pronalazim njegove riječi koje važe kao da ih je izgovorio baš sada u ovom momentu. Umrlo je, zapravo, samo njegovo tijelo. Njegov glas, riječ, upozorenja, strepnje – i dalje žive i obistinjuju se. Nekad na sreću, nekad nažalost.

Imala sam sreću da od kako znam za sebe, znam i za priče o Poslanicima i svim njihovim problemima dok su sprovodili misiju. I nekako mi je mnogo teško padalo kada bi se ljudi, nakon što bi bivali spašeni od zablude, vraćali zabludi prvom prilikom koja bi im naišla. Zašto su tako brzo zaboravljali? Kako je Musaov narod mogao da zaboravi vjeru u jednog Boga i počeo da obožava zlatno tele dok je Musa činio sve da ih spasi? Prvi put kad sam slušala da kada bi se Poslanik alejhiselam pojavio, skoro da ništa od svoje prakse ne bi prepoznao. To mi je, moram priznati, zvučalo tako strašno i nemoguće. Ljudi koji su govorili o tome su mi bili strašni, i vjerovala sam da se takve priče pričaju da bi se ljudi podstakli da rade više na sebi i svojim greškama. Nisam mogla ni da zamislim da ću jednoga dana gledati i ibretiti se koliko brzo su ljudi u stanju da zaborave i poruše sve što je neko život proveo izgrađujući.

Dvije godine od preseljenja rahmetli Muftije Muamera danas mi djeluju kao dvije decenije. Ono što mi je nekad zvučalo strašno, sad gledam i živim. Kada bi kojim čudom Muftija došao danas, razmišljam, koliko toga ne bi prepoznao? Zaletio bi se da zagrli neke ljude i ubrzo shvatio da to više nisu ti isti ljudi. Za dvije godine zaboravili su i oni sami ko su bili. Ne samo zaboravili, već i prešli sa one strane linije. Njegova strepnja da poslije njega neće ostati puno ljudi koji će se boriti svojim životima za opstanak zajednice i institucija koje je s mukom gradio – obistinio se.

No, Muftija je Allahov sistem života prihvatio još od malih nogu i živio je znajući da ima smisla živjeti na ovom svijetu dok god se ima sa čim umrijeti. Živio je znajući da će na Dan kijameta svako djelo, javno i tajno izroniti iz dubina zemaljske prašine i svaka nepravda biti ispravljena.

Ali bih samo voljela – da može da vidi kako zaborav deformiše.

I tijela i duše.

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Search
Search

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.