Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku
Preko tri nedelje je od početka horora uživo. Usijani telefon ne mogu da stignem da skinem sa punjača, jer dok samo pregledam sve objave najbližeg kruga prijatelja sa kojima dijelim emocije skoro svaki dan, baterija se već isprazni. Ispraznili su mi se i rezervoari suza, pomislim. Zapravo sam samo utrnula i počela da osjećam jedan davno upoznat osjećaj grča, grebanja, gušenja. Kao da me vene odjednom zabole jer su se napunile pijeskom, i samo s vremena na vrijeme ispustim neki čudan krik iz lubine. Prođe me.
Ispraznili su mi se i prijatni osjećaju prema nekim ljudima. Razočarenje me je danima proganjalo, dok se nisam probudila jednog jutra uz rečenicu rahmetli Muftije Muamera: “Mene ne može niko da razočara, jer da bi me neko razočarao morao bi prvenstveno da me očara.” Tad su me možda prvi put poslije dugo vremena zaboljele vene, jer sam shvatila da sam bila mnogo očarana. Takva sam, volim da ljude dižem visoko iznad sebe i divim se idealizovanoj slici koju sam sama kreirala.
Ali, dosta je bilo. Ovi redovi ipak neće biti o meni, već o ljudima. Ljudi su tako fascinantna bića, i džaba što znam da je Muftija bio u pravu, ja nikad neću prestati da budem očaravana. Naravno, nužno ni razočaravana.
Od samog početka genocida u Gazi, ljudi, bar ovi naši domaći, su se svrstavali u različite grupe. Na početku sam u glavi imala samo po dvije tri kategorije, no kako je vrijeme prolazilo, javljale su se nove kategorije i potkategorije.
1. Ljudi koji su bez dvojbe na strani nedužnih žrtava genocida, i rade sve što je u njihovoj moći da se istina proširi, da se probudi svijest, da se dođe do svakog raspoloživog materijala koji je potreban da se, mnogima kompleksna situacija razjasni.
2. Ljudi koji su na strani nedužnih žrtava genocida, ali osim dove smatraju da nikako drugačije ne mogu pomoći.
3. Ljudi koji su na strani nedužnih žrtava genocida, al imaju potrebu da svakog koji nešto više napiše o tome, isprave, omalovaže, i time pokažu kako oni zapravo najbolje poznaju problem Gaze, iako su mlađi od rata na prostorima bivše Jugoslavije.
4. Ljudi koji su na strani nedužnih žrtava genocida, ali su preživjeli rat i imaju problem sa sadržajem koji se dijeli na društvenim mrežama. Oni uglavnom tiho objavljuju: dove, iskrene nade da će se stanje promijeniti. Oni najbolje znaju kako je bilo biti ostavljen na cjedilu od svijeta.
5. Ljudi koji su na strani nedužnih žrtava genocida, ali imaju prijatelja na različitim stranama pa ne bi da se zamjeraju. Da bi umirili grižu savjesti, oni radije kao ovi iz treće kategorije, ulaze u konflikte sa istomišljenicima, i uglavnom oko stvari koje sami rade, po principu “jesam ja loš, al ti si gori”. Svako direktnije definisanje problema bi ih stavilo u neprijatnu situaciju, pa je maksimalno izbjegavaju.
6. Ljudi koji su na strani nedužnih žrtava genocida, ali nisu shvatali da je situacija ozbiljna dok se nije bombardovala bolnica, škola i crkva. Oni su se naknadno aktivirali.
7. Ljudi koji su na strani nedužnih žrtava genocida, ali misle da se dešava rat, jer nisu upoznati sa problemom. Takvi se ugalvnom poprave nakon što dobiju pristup pravim informacijama.
8. Ljudi koji nisu na ničijoj strani, nego su na strani mira (takozvani licemjeri koji su do juče otvoreno birali stranu u nekim drugim manje genocidnim ratovima). Takvi sve ove iz prethodnih grupa nazivaju navijačima na utakmicama, i traumiraju se što moraju da gledaju taj polusvijet.
9. Ljudi koji hoće da su neutralni ali uporno ponavljaju, “sve to stoji, ali osuđujete li vi napad Hamasa?”
10. Ljudi koji su neutralni i boli ih sva briga svijeta za Palestinske žrtve. (Zapravo to samo pokazuje da nisu neutralni i da su samo prećutno na strani zločinca.)
11. Ljudi koji su otvoreno na strani Izraela, ali pokušavaju da opravdaju svoj stav medijskim manipulacijama o zaroblejnicima, obezglavljenim bebama, ubijenim ljudima – ali bez dokaza.
12. Ljudi koji su otvoreno na strani Izraela i baš ih je briga šta svijet misli, po njihovom sve Palestince treba ubiti jer nisu ljudi.
Sve ove kategorije, osim posljednje dvije, prošle su kroz nekoliko faza za ove tri nedelje.
Prva faza je bila blagi šok, što se Hamas uopšte usudio da uradi bilo šta.
Druga faza je nastupila relativno brzo, a to je strah šta će da se desi. Ipak nade su bile da će konačno riješiti status Palestine i da ćemo svi konačno da dahnemo.
Treća faza, a prva nedelja početka stradanja Palestinaca po ko zna koji put, protekla je nekako u bunilu, nedovoljnoj zainteresovanosti, onoj nadi s početka da će se ipak na kraju završiti s dobrim i da će se doći do dogovora. Mnogi su bili u fazonu “nećemo o teškim temama, to ionako traje sedamdeset godina”. Mnoge je bilo strah, mnogima je to bilo prvi put da pročitaju istinu o sudbini Palestine, mnogi su bili zbunjeni. Mnogima se nije ulazilo u tu problematiku zbog ovih ili onih razloga. Mnogi su bojažljivo objavljivali po neku fotografiju ili link za donacije. Toliko.
U Novom Pazaru se već u toj nedelji održao protest podrške Gazi. Cijenim da je zbog svih gore navedenih stvari odaziv bio slab, reakcije vrlo blage i odmjerene. Ipak, najavljeni su mnogi naredni protesti u Rožajama, Plavu, Podgorici, Sarajevu…
Licemjerje dobija jednu novu, brižnu dimenziju, zabrinutu za mentalno zdravlje polusvijeta. Presmiješni komičari prosvjetljuju polusvijet da ovo nije sport ni utakmica, i da nema potrebe da se bira strana. Nevini se ne ubijaju, ma na kojoj strani bili. A nevini su ustvari samo na jednoj strani i ubijaju se uz slavlje.
Četvrta faza je krenula kada su bombardovali bolnicu u kojoj su bili smješteni ranjeni, bolesni i mnogi drugi koji su izbjegli iz svojih domova pod prijetnjom i upozorenjem Izraela. Odmah potom škola i crkava. Tada je nastao drugi šok, ali šok buđenja. Odjednom su mreže krenule da bivaju preplavljene sadržajem sa svih strana svijeta. Svi su tražili svoje parče prostora u tom virtuelnom svijetu, neki su se osvijestili, a neki su se osjetili ugroženo jer je sav fokus sa njihovih sadržaja odjednom usmjeren na Palestinu. Krenuo je virtuelni rat, samo što je viurtuelna Palestina moćno pobjeđivala sajber gigante koji su pokušavali da dezinformacijama, lažima, skrivanjem vidljivosti sadržaja i na kraju gašenjem pojedinih profila nadjačaju neustrašivu masu. Rat se vodi i kampanjama za bojkot izraelskih proizvoda i kompanija koje podržavaju Izrael. Nismo ni shvatali koliko toga je pod njihovom kontrolom. Protesti su krenuli širom planete, i krenuo je doslovno rečeno rat na globalnom nivou. Rat između ljudi i država. Protesti su na sve načine pokušavani da se uguše, da se zabrane, da se ljudi uplaše, no protestanti su sve glasnije i ubjeđenije izlazili na ulice i izražavali nezadovoljstvo. Ne prezaju ni od hapšenja, ni od pendreka. Palestinska zastava zavijorila se cijelim svijetom, i koliko god stradanje bilo bolno, bar na neki način se osjetila pobjeda.
Peta faza je gašenje svakog vida komunikacije Palestini. Nema interneta, nema telefona. Izglasavanje prekida vatre. Iznenađenje? Ne veliko. Neki narodi postiđeni odlukama svojih predstavnika. Neki srećni jer bar nešto se uradilo.
Genocid još uvijek ne prestaje. Rat ne prestaje, ni na jednom frontu. Protesti. Objave. Bojkot. Donacije. Poneka provokacija i dalje uznemiri ionako uzmenirene ljude, ali ni to više ne čudi. Zaboli od ponekih ljudi, ali trenutno. Shvatiš da razočarenje nema smisla. Dova ima. Borba ima. Hrabrost ima. Bojkot ima. Život poslije smrti ima.
Ljudi shvataju kako nikad više neće biti isti. Osim licemjera i pokvarenjaka. Takve ne mijenja nikakva katastrofa.
Od rijeke pa do mora!
