Danas se Svijet nalazi u traženju nove ravnoteže osnovnih snaga i sila koje žele da upravljaju svjetskim krizama onako kako one misle da je ispravno, a sve što su do sada uradili je nakaradno. To je ono što u kolokvijalnom govoru nazivamo novi međunarodni poredak.
Na globalnom planu pored američke i evropske hemisfere pojavljuje se i treća jugoistočno – azijska, kao alternativa europocentrizmu u koj je pored (Malezije, Indonezije i drugih manjih zemalja toga regiona ulazi i Australija). Ostaje da se vidi gdje će u tome biti Kina, Indija, Iran, Pakistan i Rusija koja trenutno vodi agresijski rat u Ukrajini.
Balkan pripada evropskoj hemisferi i na njemu je u toku veliko previranje. Balkan sa svojim usitnjenim nacionalnim zajednicama koje žele da se politički emancipuju i kao razmeđe između istočne i zapadne civilizacije nikada nije bio miran. Njegovo bitno jučerašnje obilježje je raspad bivše Jugoslavije u nekoliko suverenih i nezavisnih država i proces homogeniziranja pravoslavnih zemalja koje predvodi Rusija i kontroverzna Grčka. Zatim rat u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini s ciljem da se konstituiraju velika Hrvatska i velika Srbija na račun teritorija Bosne i Hercegovine i njenog bošnjačkog naroda. Otvorenim ostaje pitanje međunarodnog prava da li Vojvodina i Sandžak trebaju da ostanu u sastavu Srbije, a koju je napustilo Kosovo i proglasilo svoju samostalnost nakon srpske agresije.
S obzirom na prisustvo dvostoljetnih težnji velikosrpskog nacionalizma da na ovim balkanskim prostorima stvori jedinstvenu srpsku državu pod devizom. „Svi Srbi u jednoj državi“, a onda su ukrali tursku parolu: „turski svijet“ i preveli na „srpski svet“. Velika Srbija ili velikosrpska ideologija je irendetistička ideja koja ima za cilj da ujedini u jednu državu sve teritorije na kojima Srbi žive ili su nekada živjeli. Malo čudno da dva miliona Srba u dijaspori ne mogu biti u tom „srpskom svetu“, možda su se odrekli Srbije i imaju pasoše zapadnih država, a ne sestrinske Rusije. Srbi su pokušavali da prave „veliku Srbiju“, ali su se zaglavili u „malu jamu“ koju su sami iskopali, i samo što su izašli iz te jame ponovo pokušavaju ostvariti imperijalnim i šovinističkim atakovanjem na državne teritorije susjeda i živote i imovinu ljudi drugih vjera i nacija.
Znamo da su se Srbija i Crna Gora ’90-tih odlučile na rat i agresiju, na osvajanje, na (č)etničko čišćenje, na zločin genocida, da bi ostvarile te svoje velikodržavne aspiracije. Umjesto toga izgubiše rat i molimo Boga da ga nikad više ne nađu. Historija nas je naučila da su agresori uvijek gubili ratove, a to se dogodilo Srbiji i Crnoj Gori. Umjesto da dožive kataklizmu Srbi koji su „dobrovoljno“ s vojskom napustili mjesta u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini gdje su stoljećima boravili prije agresije ’90-tih stigli su u rezervnu im domovinu Srbiju da zajednički slušaju srpske historičare, političare, analitičare, novinare koji neprestano govore o nekom nemogućem „srpskom svetu“.
Bošnjaci na prostorima bivše Jugoslavije u posljednji stotinu i pedeset godina, zbog nezainteresovanosti Turske za političku sudbinu Bošnjaka u vrijeme dok je imala tutorstvo nad Bosnom ostavljeni su na milost i nemilost da bi nakon toga spadali u najtragičniji narod na ovom prostoru koji je najviše materijalno i egzistencijalno stradao, zahvaljujući svojim agresivnim susjedima Srbiji, Crnoj Gori i Hrvatskoj.
Čitavo ali i dugo to vrijeme Bošnjaci su pod snažnim političkim i kvazi kulturnim uticajem veliko hrvatske i veliko srpske politike bili rastrzani (raspolućeni) u pogledu svoga nacionalnog identiteta, jer im se nije dozvolilo da politički afirmiraju i razviju svoj bošnjački nacionalni identitet koji je baštinio još od bogumila – „dobrijeh Bošnjana“, i srednjovjekovne bosanske državno pravne tradicije, kulture i da se svojim bošnjačkim nacionalnim političkim bićem i svojom bogatom narodnom tradicijom i kulturom odredi prema Srbima i Hrvatima, koji su ga nacionalno svojatali. Prema njima su se odreživali samo islamom i nekim običajima vjerske provenijencije, čime su Bošnjaci bili dovedeni u opasnost da budu svedeni samo na vjersku zajednicu i time trajno izgube svoju zemlju i državu i nestanu kao politički narod. Hvala Bogu, kod Bošnjaka je prosvijetlila pamet i u posljednjem momentu su se trgli iz stogodišnje letargije i amnezije u koju su i bili bacili njihovi dušmani. Uzeli su ono malobrojno oružje u ruke, više nisu imali zbog embarga demokratskog svijeta i odbranili i sebe i svoju domovinu i svoju vjeru. Postali su međunarodni politički faktor bez koga se više, ne samo u Bosni i Hercegovini, Sandžaku, Kosovu, dijaspori i u njenom okruženju ne može ništa odlučiti bez njihovog učešća.
Zato u historijskom globalnom i regionalnom kontekstu treba sagledavati i sadašnji i budući politički interes i njegovo učešće u kreiranju državno pravnog položaja Sandžaka i njegovih Bošnjaka koji žive zajedno s ljudima drugih vjera i nacija. Sandžak je kao bosanska provincija politički – teritorijalno bio već od 1877. godine otcijepljen od Bosne i od tada je bošnjački narod bio rascijepljen u odvojenim politički – teritorijalnim sistemima, neovisno od toga što je postojala još formalna suverenost sultana nad Bosnom. To se održalo, neovisno od globalnog državnog jedinstva, i u obje Jugoslavije. Međutim, time se nikada nije gubio jedinstveni nacionalni bošnjački identitet i njihova zajednička politička sudbina na ovim prostorima. Što je u svemu ovome dobro da će i ubuduće egzistirati, ma gdje se nalazili kao jedan narod, i kao pripadnici iste vjere, ali u različitim državnopravnim i političkim sistemima kao njihovi državljani ali sa Bosnom i Hercegovinom u srcu.
Ovdje ću postaviti ono pitanje koje se često postavlja: Da li je Bosna i Hercegovina domovina Bošnjacima iz Sandžaka, ako su oni državljani države u čijim se državnim granicama Sandžak danas nalazi, a nemaju istovremeno i državljanstvo Bosne i Hercegovine, tzv. dvojno državljanstvo, kao što je bosanskim Srbima i bosanskim Hrvatima njihova domovina Bosna i Hercegovina, a ne Srbija i Hrvatska. Kada je riječ o Sandžaku i Bošnjacima u Srbiji i Crnoj Gori, ili Bošnjacima u Hrvatskoj treba da se primjene isti kriterijumi, koji se primjenjuju za Hrvate i Srbe u Bosni i Hercegovini.
Sandžak je 1913. godine bio podjeljen između Srbije i Crne Gore, gledano sa današnje historijske distance bilo je povoljnije da je njegov državno – pravni položaj uredio u okviru političkog sistema tzv. Jugoslavije nego posebno Srbije i Crne Gore, jer bi tada zadržao svoje teritorijalno jedinstvo. Danas je teže postići da Sandžak bude jedinstvena regija, sa svojom regionalnom samoupravom, jer ko bi taj međunarodni sporazum u tom segmentu potpisao, a da ne bude odvojeno sa Srbijom i Crnom Gorom, onda bi u tom slučaju izgubio jedinstvo teritorije.
U Načelu Ustava Republike Srbije se pominje Pokrajinska autonomija i lokalna samouprava u Članu 12 – (član 176 – 194) stoji pravo na pokrajinsku autonomiju, ali za to treba imati dovoljan broj podignutih ruku u Skupštini.
U Ustavu Crne Gore koji reguliše Ostvarivanje prava Član 75 stoji: Posebna prava pripadnika nacionalnih i etničkih grupa ne mogu se ostvariti suprotno Ustavu načelima međunarodnog prava i načelu teritorijalne cjelovitosti Crne Gore.
Ako se Sandžaku ne bi dozvolilo da ima specijalni status ili svoju regionalnu i političku samoupravu, ako bi i u buduće ostao podijeljen u više regija kao što je danas slučaj, Bošnjaci u Sandžaku bi morali naći odgovarajući oblik jedinstvenog nacionalnog okupljanja, kao i političkog, kulturnog, vjerskog, ekonomskog i drugog organiziranja i djelovanja koje će im osigurati opstanak u Sandžaku i sačuvati specifičnost sandžačkog društva.
Zato treba razmotriti oblike organiziranja i djelovanja različitih segmenata sandžačkog društva, uključujući tu odnos i saradnju sa domaćim Srbima, Albancima i drugim, kako bi se kroz jedinstvo organiziranje i djelovanje sačuvalo jedinstvo sandžačkog društva, iako je ono podijeljeno državnim granicama Srbije i Crne Gore i regionalnim granicama u svakoj od tih država. I Islamska zajednica na području Sandžaka također treba biti organizaciono dezintegrirana, ukoliko Sandžak ne dobije političku, kulturnu i vjersku autonomiju.
Ukoliko bude vjere u onome što Bošnjaci budu radili, biće i uspjeha. Ovo važi i za odnos prema Sandžaku i sudbinu Bošnjaka u njemu.
Prilikom pisanja ovog članka parafrazirao sam esej: „Bošnjaci u Sandžaku“ iz knjige: „Bosna i Bošnjaci – država i narod koji koji su trebali nestati“ (Zbirka pravnih i političkih eseja) od prof. dr. Omera Ibrahimagića. Knjigu je izdala SVIJETLOST u Sarajevu, 1996. godine.
