Pojedinci nisu ministarstva vanjskih poslova

Koliko puta moraš snažno naglasiti da osuđuješ Hamas da bi stekao legitimitet da kažeš da je uzrok svega izraelska okupacija?
Pojedinci nisu ministarstva vanjskih poslova_6525f2a3e6e19.jpeg
Novo!
Close
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Kad se radi o redovitoj, mirnodopskoj političkoj dinamici svijet zaista sve više počinje ličiti na ono poznato McLuhanovo “globalno selo”. Naravno, ova opaska uvjerljivost vuče iz geografsko-jezične ograničenosti i “prištekanosti” na mahom anglofone proizvođače, kako bi rekla omladina i digitalni poduzetnici, contenta. Malo toga znamo o tome što se dešava u dijelovima svijeta koji nisu zanimljivi vodećima redakcijama, političkim vođama i društveno-medijskim autoritetima bilo koje vrste. No, uzasve disklejmere teško se ne složiti s duhovitom i preciznom opaskom američkog ekonomista Josepha Politana.

On je krajem prošlog tjedna na svom profilu na Twitteru “ritvitao” vladajuću indijsku stranku BJP koja je optužila političkog suparnika da je lutka na koncima, a koga drugoga nego Georgea Sorosa. “Ritvit” je uključivao i komentar u kojem je Politano radi komičnog efekta ostao u standardnoj ulozi ekonomista i poručio sljedeće: “Globalizacija je stvarno uništila zanatske i lokalno proizvedene u ograničenim količinama teorije zavjera. Danas su sve monopolizirale iste tri-četiri globalne teorije zavjere koje se samo kozmetički prilagođavaju drukčijim tržištima.” Politanov ironični komentar je pokazao koliko je samo predvidljiva postala suvremena politika i da su prebacivanja iz konteksta u kontekst ponešto olakšanija nego prije. Dok ne krenu ratovi i geopolitika.

Ratovi su, naime, često “pojednostavljeni” ishodi kompleksnih procesa. Pod pojednostavljenjem mislimo na to da se često svode na dvije strane i da se prostor za neutralnost kao politički operativnu poziciju, a ne političko-moralni stav, vrlo brzo iscrpljuje. Bez obzira na to koliko bili uvjereni u ispravnost vlastitog stava ili pozicije, ta uobičajena ratna dinamika ih često izaziva na različite načine. U periodu prije pojave društvenih mreža ti su stavovi ostajali u domeni političkih stranaka i organizacija i medijskih kuća koje nekad davno nisu ni skrivale svoje izravne političke afilijacije. Pojavom društvenih mreža i općim procesom hiperindividualizacije politike kroz prevlast tržišne organizacije života i kopnjenje kolektivnog djelovanja, ti su stavovi, ili preciznije, njihova javna dostupnost, učinili politički prostor istovremeno nepodnošljivo zasićenim i atrofiranim.

Američki povjesničar Gabriel Winant precizno je jučer objasnio strukturu “debata” na društvenim mrežama u vrijeme sukoba poput ovog na području Palestine i Izraela. Pravu patologiju, smatra Winant, predstavlja potreba svih korisnika mreža, pogotovo Twittera, da se profiliraju kao glasnogovornici ili PR službe samih sebe, a iz tih profiliranja proizlazi praksa poznata iz političkih priopćenja: ja osuđujem, zahtijevam da osudite, zapisujem tko je prešutio određene aspekte…. Dakle, događa se da pojedinci, bez obzira na stupanj utjecajnosti, zauzimaju pozicije ministarstava vanjskih poslova ili opozicijskih partija. Međutim, ono što postaje predmet spora u tom tragikomičnom preuzimanju uloga nije više kompleksni politički sadržaj, već ispravni retorički balans između osuda, presuda, solidarnosti, prešućivanja i entuzijazma.

Koliko puta moraš snažno naglasiti da osuđuješ Hamas da bi stekao legitimitet da kažeš da je uzrok svega izraelska okupacija? Koliko puta moraš spomenuti civilne žrtve sa svih strana da bi stekao moralni kapital za komentiranje? A koliko su tek svi tvoji stavovi konzistentni s onim što si prije više od godinu dana pisao o Ukrajini? Naravno, konzistentni politički stavovi su itekako poželjni, ali ljudski mozgovi se ne dijele po resorima i ministarstvima pa se pojedino aktivira, vidljivo na CT-u, ovisno o geopolitičkoj temi. Ne postoji jasan recept za javno djelovanje u vrijeme hiperindividualizirane politike koju je gotovo nemoguće izbjeći niti pretendiramo da znamo ikakvu formulu. Važno je jedino da se ljudi ne (samo)doživljavaju kao države ili institucije, da se procijeni doseg i kontekst iskaza, da se uvijek prokaže one koji nameću “neutralni” okvir rasprave i da se ne paničari jer skrinšotovi znaju biti naporni.

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Search
Search

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.