Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku
Kada posjetite stari grad Gazu, nećete nužno pronaći drevne građevine osim nekolicine razbacanih ostataka, kao što su džamija El-‘Umeri, Pašina palača, tržnica Kajsarija i još neke historijske građevine, džamije i crkve.
Na prvi pogled, stvar izgleda zbunjujuće, budući da je Gaza jedan od najstarijih gradova na svijetu. Međutim, profesor moderne historije na Univerzitetu ”Al-Aksa” u Gazi, dr. Jusuf Omer, objašnjava nedostatak starih historijskih građevina u gradu zbog razaranja koje je pretrpio tokom Prvog svjetskog rata od strane britanske vojske. Grad je bio izložen općem vandalizmu, rušenju i uništavanju njegovih građevina i ostalih dobara, a svi njegovi stanovnici u to vrijeme bili su prisiljeni napustiti Gazu.
Užasne bitke
Historičari se slažu da je padom Gaze u ruke Britanaca tokom Prvog svjetskog rata, Balfourova deklaracija postala primjenjiva i da je pad Gaze doveo do pada cijele Palestine, a zatim je počelo uspostavljanje cionističkog projekta.
Međutim, pad Gaze nije bio tako lahak, jer je osmanska vojska porazila britansku vojsku u dvije uzastopne bitke u martu i aprilu 1917., poznate kao Prva i Druga bitka za Gazu. Gubici britanske vojske u dvije bitke su bili veliki, 4.785 poginulih i 7.291 ranjenih vojnika, a s druge strane, prema brojnim referentnim historijskim izvorima, ubijeno je 3.470 osmanskih vojnika.
Nakon poraza u drugoj bitkii, Britanija je zamijenila komandanta svojih snaga, Archibalda Murraya, sa generalom Edmundom Alenbijem, koji je promijenio vojnu taktiku i dobio ogromne zalihe naoružanja i municije.
Alenbi je napao Gazu tako što je napravio proboj iz grada Beeršebe ili Be’er-Sheva, 31. oktobra 1917. Opkolio je osmanske snage sa istoka i uspio je ostvariti pobjedu u tzv. Trećoj bici za Gazu.
Sistematsko uništavanje grada
Rat je izazvao ogromna razaranja u Gazi, koju su njeni stanovnici potpuno napustili. Palestinski historičar Arif el-Arif (1891-1973), u svojoj knjizi Historija Gaze, veli: ”Gaza je pretrpjela velika razaranja kao rezultat ovih bitaka, sve dok više od trećine grada nije uništeno i dok njeni stanovnici nisu u potpunosti napustili grad.”
Iz raznih historijskih dokumenata i novina objavljivanih u periodu britanske okupacije (1917-1948) jasno je da su stanovnici Gaze zahtijevali da im Britanija nadoknadi štetu za uništenje kuća i imovine.
S tim u vezi, 4. oktobra 1925. godine, novine Al-Yarmouk objavile su vijest da je tadašnji guverner ili gradonačelnik Gaze, Omer Sourani, zatražio od britanskog visokog komesara Herberta Plumera (1925-1928) da obnovi Gazu. Plumer je odgovorio Souraniju: “Uvjeravam narod Gaze u svoja saosjećanja prema njima i pomoć koju ću im pružiti.”
Iz druge vijesti koju je objavio list ”Mir’āt al-Sharq”, sedam godina nakon prethodne vijesti (30. marta 1932.), jasno je da Plumer nije ispunio svoje obećanje, jer spomenuti list navodi da je gradonačelnik Gaze Fehmi el-Huseini, zahtijevao da tadašnji visoki komesar Arthur Grenfell Wauchope, 24. marta, 1932. godine, uključi i rekonstrukciju i izgradnju grada.
El-Huseini se obratio Wauchopeu, rekavši: ”Prije Prvog svjetskog rata, Gaza je bila u stanju lagodnosti i prosperiteta. Ali kada je nastupio Prvi svjetski rat, Gaza je bila predodređena da postane bojno polje za zaraćene vojske.”
Zatim dodaje: “Njeni stanovnici bili su primorani da emigriraju i da se raziđu po raznim zemljama, i izgubili su svo svoje pokretno bogatstvo. Artiljerija zaraćenih vojski također je usmjerila svoje bombe i granate na grad, uništavajući ga i ostavljajući ga u ruševinama. Na našu veliku žalost, sve ove vlade su odbile da nam pomognu i mi ostajemo zaglavljeni u ruševinama.”
El-Huseini svoje pismo završava riječima: ”Da je naš grad, Gaza, bio jedan od gradova u Belgiji koji je uništen tokom rata, nesumnjivo bi bio obnovljen, i to u boljem stanju nego što je bio, a mi bismo bili obeštećeni za naš imetak i oslobođeni plaćanja poreza.”
Raseljavanje stanovništva
Historičari se slažu da su svi stanovnici Gaze napustili grad tokom Prvog svjetskog rata. S tim u vezi, El-Arif u Historiji Gaze kaže da je osmanska vojska odlučila da evakuiše stanovnike Gaze kada je engleska vojska planirala napasti grad.
El-Arif dodaje: ”Guverner grada, Mu’in-beg el-Mar’abi, okupio je starješine i čelnike grada i obavijestio ih o naredbi za iseljavanje, što je bilo obavezujuće na osnovu odluke osmanske vojske. Kao rezultat toga, 28.000 ljudi je otišlo iz Gaze, a samo 18.000 njih se vratilo u Gazu nakon završetka rata.”
El-Arif ističe da se stanovništvo Gaze postepeno povećavalo nakon završetka rata sve dok 1943. nije dostiglo 33 hiljade stanovnika, a oni koji se nisu vratili, ostali su u Homsu, Hami, Haifi i Jafi.
Šejh Osman el-Taba’i (1882-1950), u svojoj knjizi Ithafu-l-e’izze fi tarihi Gaza, nudi mračnu sliku stanja Palestinaca nakon njihovog odlaska iz grada, pa kaže: ”Svi ljudi iz Gaze su u stanju slomljenog srca otišli u sela u okolini Gaze, nadajući se da će se uskoro vratiti u nju, i ostavili su većinu svoje pokretne i nepokretne imovine.”
Vjerovatno mnogi od sadašnjih stanovnika Gaze nemaju dovoljno informacija o tragediji koja je zadesila njihov grad 1917. godine i o izgnanstvu njihovih predaka u to vrijeme, ali nesumnjivo i dalje pate od njegovih posljedica do danas.
Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
