Na pitanje: ”Može li nosilac istine biti poražen?”, mi odgovaramo da ne može. Jer, kada bi, naprimjer, nosilac istine mogao biti poražen bičevanjem i mučenjem, onda bi među poraženima bio i časni ashab Bilal ibn Ebi Rebbah, a Bilal, radijallahu anhu, nije poražen, već je bio pobjednik i dok je mučen.
Kada bi protjerivanje značilo poraz za nosioce istine, onda bi Kurejšije bili pobjednici nakon što su ashabi, zajedno sa Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, morali napustiti rodnu Mekku i učiniti Hidžru u Medinu. Naprotiv, stvar je sasvim suprotna.
Stoga, ne smijemo od nosioca istine praviti žrtve i poražene osobe, naprotiv, pritisci i iskušenja samo povećavaju njihovu snagu, kao što vatra kod zlata ne povećava ništa osim njegov sjaj i ljepotu.
Šejhul-islam Ibn Tejmijje, govorio je: ”Šta mi mogu moji neprijatelji? Ako me zatvore, to je moja osama sa Allahom, ako me protjeraju, to je moj turizam na Allahovom putu, a ako me ubiju, moje ubistvo je šehadet na Allahovom putu.”
Nosilac istine može biti poražen samo u jednom slučaju, kada se njegovo uvjerenje i ubjeđenje u njegovom srcu promijeni, kada oslabi njegovo ubjeđenje u ispravnost puta kojim ide, jer je istinsko ubjeđenje temelj ustrajnosti na Pravom putu.
Štaviše, fizička likvidacija i ubijanje rezultira rađanjem pobjede iz šehidske krvi, kao što je primjer dječaka koji je svjesno žrtvovao svoj život otkrivši kralju tiraninu jedini način na koji ga može ubiti, da bi nakon toga njegov narod prihvatio vjeru u jednog Boga, Allaha, dželle šanuhu, kao i primjer vjernikâ koji su bačeni u vatrene jame, ali se nisu pokolebali i nisu napustili svoju vjeru.
Bilal, radijallahu anhu, nije popustio i nije se pokolebao iako je bio izložen nesnosnom mučenju. Štaviše, pokolebao se i umorio onaj koji ga je udarao i mučio, a onaj koji je mučen nije se umorio i nije ustuknuo.
Ashabi su izgubili Bitku na Uhudu u vojničkom smislu, ali je to samo prividni poraz, a suštinski oni nisu poraženi, već su bili pobjednici, jer su i nakon vojničkog poraza, zbog nesmotrenosti i greške muslimanskih strelaca, ponosno uzvikivali u lice Kurejšijama: ”Allah je naš Gospodar i zaštitnik, a vi zaštitnika nemate!”
Njihova uvjerenja se nisu promijenila. Bili su ponosni sa svojom vjerom i svaku situaciju su koristili da pozivaju ljude u islam, klonuli su se unutrašnjih sukoba i svađa, očistili su svoja srca od zlobe i zavidnosti prema svojoj braći muslimanima, bili su ubijeđeni u ispravnost puta kojim hode i vjere koju slijede, zbog koje žive i umiru.
Upravo takvi moramo biti i mi, i tada će se ispuniti Allahovo obećanje spomenuto u ajetu: ”I prije tebe smo poslanike narodima njihovim slali i oni su im prave dokaze donosili, pa smo one koji su griješili kažnjavali – a dužnost Nam je bila vjernike pomoći.” (Er-Rum, 47.)
