Ovo je pitanje koje zaokuplja pažnju velikog broja ljudi širom svijeta. Ima i drugih pitanja ali su mnoga vezana za osvjetljavanja sudbine jedne male države Bosne i Hercegovine. Uz mnogobrojna pitanja u kojima ima i nekih valjanih teza, da je tzv. bosansko-hercegovačko pitanje ustvari pitanje planete Zemlje, potvrđuje se u brojnim nastupima koji idu dotle da mnoge države u svojim nastupima bosansko-hercegovačko pitanje proglašavaju za pitanje svoje nacionalne sigurnosti.
Agresija na Bosnu i Hercegovinu ’90 – tih mnogima je tek nedavno otvorila uši i oči, a tih ’90 – tih su svi bili gluhi i svi su žmirili. Sada im postaje jasno da je Bosna i Hercegovina postala sudbinsko pitanje malih država i naroda u svijetu jer, ako te male države i narode prepustite njihovim dušmanima, oni uvijek stradaju i nad njima se i genocid izvrši.
Evo nekih od specifičnosti Bosne i Hercegovine:
1. Geografski položaj i hiljadugodišnje postojanje Bosne i Hercegovine, ona je primjer kojim Bog hoće nešto da nam pokaže, ona je Džennet na zemlji, a mi nismo toga svjesni. Zato ona ima toliko dušmana koji bi da promjene njenu historiju kako bi joj mijenjali i geografiju.
2. Prijelaz iz komunističkog perioda i raspad socijalističkih država, te model rješavanja međunacionalnih odnosa u postkomunističkom periodu. U tom vremenu ko je ozbiljno razmišljao morao je zaključiti da će se Jugoslavija raspasti, a u tom slučaju problem Bosne i Hercegovine je najznačajniji problem cijelog ovog područja. Da Bosna i Hercegovina ostane u Jugoslaviji je bila pusta priča. Srpska politika, a kojoj se pridružila i hrvatska pošli su putem agresije na Bosnu i Hercegovinu.
3. Razbijanje velikodržavnih koncepata na njenog teritoriji i prijetnje u međunarodnim odnosima koji inaugurišu poziciju sile kao način pravljenja „velike Hrvatske“ i „velike Srbije“. Historija se ponavlja na štetu Bošnjaka. Velikodržavna ideja pripajanja „matici“ postavlja pitanje: Koliko oni uopšte ili uopće Bosnu i Hercegovinu doživljavaju kao zemlju koja jeste i njihova „matica“ gdje imaju korijene, prijateljstva, kumstva, komšije i susjede i gdje su se izrodili i oni i njihovi preci svoju djecu. Šta se to desilo da se zarad maglovite predstave o nekakvoj „velikoj Srbiji“, „velikoj Hrvatskoj“ dali na kocku i prošlost, i sadašnjost, i budućnost vlastitog opstanka u Bosni i Hercegovini i njih i njihovih dojučerašnjih komšija. U agresiji ’90 – tih nam pokazaše da oni te svoje komšije i susjede nikad i nisu smatrali sastavnim dijelom svojega okoliša kojeg kao miraz nose u zavežljajima odlazeći tamo gdje ih njihove vođe usmjeravaju u obećanu zemlju.
4. Realna opasnost od restauracije fašizma, koji je bio i ostao prijetnja za svaku državu, jer danas nema niti jedne države u svijetu, ma koji režim imala, da nema objektivnu snagu usijanih glava koji su profašistički orijentisani. Bosna i Hercegovina je imala i još ima srpsko – hrvatske fašiste – četnike i ustaše. U suštini svaki kompromis sa fašizmom je pobjeda fašizma i znači razbijanje Bosne i Hercegovine. Pitamo se: Kako je ovakva u suštini fašistička ideja našla na toliko pogodno tlo među ovdašnjim narodima koji sebe nazivaju Srbima i Hrvatima? Ne umanjujmo značaj ove potecijalne opasnosti koja proističe i iz planiranja uništenja Bosne i Hercegovine i Bošnjaka.
5. Bosna i Hercegovina je na razmeđu utvrđivanje novog svjetskog poretka i jasno razdvajanje Istoka i Zapada. O ovoj tezi cio svijet bruji. Najdirektniji je bio američki ekspert za Balkan Danijel Serwer koji je izjavio: „Linija razgraničenja Istoka i Zapada mogla bi ići kroz Bosnu i Hercegovinu. Na jednom mjestu kaže: „Možda međuentitetskom linijom“. Izgleda da su ga Dodikovi Srbi dobro čuli i zato se često okupljaju na međuentitetskim linijama sa porukom: „Granica postoji!“
Moglo bi se, sasvim sigurno, nabrajati još mnogo razloga koji nas navode na realno promišljanje pravih razloga zašto je Bosna i Hercegovina postala pitanje svih pitanja. Danas u svijetu nema nijednog iole značajnog skupa na kojem se neće naći na dnevnom redu Bosna i Hercegovina. Samo što na tim skupovima za jedne je ona domovina, za druge maćeha, za treće ona ne postoji. Bosna i Hercegovina je jedna država, troja, usta iz kojih izlazi hiljadu jezika. I ovdje treba postaviti pitanje: Ko su iluzionisti, ko patriote, a ko izdajice?
Zašto je Bosna i Hercegovina uopšte (ne)interesantna?
Da li su i međunarodni mentori znali da će se stvari odvijati na način koji se to dogodio od agresije ’90 – tih do danas?
Agresija na Bosnu i Hercegovinu pri kraju 20 – tog stoljeća stoga ima mnogo šire dimenzije i prvi put u historiji Bosne i Hercegovine ima i unutrašnju kohezionu silu, koja je narasla do nivoa vojne sile koja bi trebala biti sastavni dio NATO-a, tako da se zaista sada Bosni i Hercegovini nametanje bilo kakvog tutorstva pokazuje kao izlišno.
Stabilnost bilo kojeg sistema u svijetu se pokušava u „modernom vaktu“ stvoriti dobrim dijelom i javnom predstavom o tom sistemu. Sistem se pokušava kako i u očima svoje javnosti, a posebno prema vani, prikazati kao onaj koji stabilno planira, koji raspolaže sa dovoljno informacija i kao takav je bezalternativan i u njega se može imati povjerenja. Doziranje informacija se postavlja kao jedna od temeljnih odrednica kojom se stvara savremena markentiška predstava o nekim „neuništivim“ sistemima. Obično se, uz svakodnevnu pokrivenost savremenim „socijalnim mrežama“, elektronskim medijima, pojavljuju tajne službe čiji špijuni švrljaju po Bosni i Hercegovini, a koje u datom momentu prezentiraju informaciju povjerljivog karaktera. Taj moderni kolonijalizam se danas odvija na informativnom prostoru i postaje elemenat „prepoznatljivosti“ pojedinog političkog sistem, a Bosni i Hercegovini su se oformila tri i svaki vuče na svoju stranu kako bi ravnoteža bila potpuna.
Zašto uopšte pominjanje Bosne i Hercegovine u ovom kontekstu?
Iz jednostavnog razloga što je Bosna i Hercegovina jučer, danas. sutra, žrtva takvih odnosa. Na marginama „novog“ svjetskog poretka se danas odvijaju sukobi: ruska agresija na Ukrajinu, sukobi na Gorskom Karabahu, srpski teroristički napad na Kosovu, srpske blokade entitetske linije u Bosni i Hercegovini, srpsko nezadovoljstvo u Crnoj Gori itd. Za sve ovo je hladni rat bio tek dječija igra, jer sada vlada sila i stalna opasnost od novih sukoba koji se „iznenada“ pojavljuju i to čak i u stabilnim rejonima i onim koji su navodno bili primjer.
Bosna i Hercegovina je u tom smislu veoma značajan primjer. Na primjeru agresije na nju danas se (ne) mogu praviti precizne procjene šta bi eventualni sukobi na širem prostoru značili i kako se mogu kontrolisati. Ako znamo da svijet Bosnu i Hercegovinu posmatra iz više uglova i sa više dijoptrija – da li bi tu bilo razloga interesovanja svijeta za tako malu zemlju? Mislim da je na domaćim strukturama vlasti da od Bosne i Hercegovine ne naprave vječitog bolesnika kojem niko ne želi pružiti bilo kakvu pomoć. Ima bolesnika koji ne pobijede opaku bolest, već opaka bolest pobijedi bolesnika.
