Pavarotti
Od ranog djetinjstva,
Iz sna me bude gulabi.
Kad su radili krov očeve kuće,
tesari u potkrovlju,
iznad moje sobe,
“zaboravili” metnut’ jednu dasku
Golubani,
gradski sivalji
u taj su mrkli mrak
isprva svraćali
samo za vjetra,
dažda,
goleme studeni.
A onda se tu,
u tom mrklom čardaku,
baš lijepo primiše.
U san sam,
k’o u bunar,
padao
uz njihovo muklo,
vazda isto gugutanje.
Pa mi i ovdje,
u novoj domaji,
prve komšije.
Zorom sjednu na hrast u dvorištu –
za vrat mi goli sjednu! –
i guču li, guču,
sve dok me ne izjure iz kreveta.
Danju me drsko.
s visine motre,
i ljube po krošnjama : tortelduiven!*
Jednom mi je,
tako,
dok vani srkah kafu,
jedan od njih,
promukli Pavarotti,
s krošnje bubnuo iza leđa –
– pravo u živu ogradu!
Idok sam ga,
skamenjenog,
vadio iz gustiša,
na vrh mu kljuna
ugledah trag guste,
mlaćkaste krvi.
Valjda od tolike slobode
koja nikako,
ama baš nikako,
nije umela da (pro)peva?!
Adagio za trudbenice
I
Djed imao desetak košnica.
“Posadio” ih na kosinu
pod prozorom njegove sobe
da mu vazda budu na oku.
Čovjek zemlje,
ustajao je zorom,
obuvao – ja l’ čizme, ja l’ opanke,
i do podneva,
bez stanke,
zemlju natapao znojem.
Tek tad bi mrvu otpočinuo,
a i ja bih, često,
najmlađi,
švrćo,
morao na odmor s njim,
U san nas je, tako,,
u paučinastoj tišini ljetnog popodneva,
uvodio jednoličan,
vazda isti,
adagio njegovih
trudbenica meda.
II
Djed bješe còtav.
U žrvnju tužne povijesti –
nikad svoj gospodar! –
kao soldatu K & K.monarhije,
zima mu odnijela stopalo
.
Ponekad bi se,
kad bi negdje žurio,
znao saplesti:
Viru ti, ko mi to zape?!
Sad i ja tako,
k’o i on,
còtam,
i sve bolje razumijem i njega,
i tihi zuj
njegovih pčela.
III
I sad ga vidim:
u bijelom pčelarskom odijelu,
s kacigom na glavi,
i cigarom među prstima
poguren vadi
med iz košnica.
Docnije,
kad bi nam baka
to gusto zlato,
na vruć hljeb rastakala,
u strahu bih mjerkao teglu sa medom:
da se u nju,
možda,
od dima njegovog,
nije sakrila koja
od onih trudbenica?
