Sport u službi toksične relativizacije

Ilustracija: Theo Cardinali
Ilustracija: Theo Cardinali
Kombinacija mačo kulture koja je itekako prisutna i dalje u onoj sportskoj, i čiste idolatrije, odnosno, kompetitivnosti, ubojita je za bilo kakav trezven pristup tom ogromnom problemu.
Novo!
Close
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Bez obzira na to koliko se osuda izreklo sa svih strana kad se dogodi nasilje nad ženama, pozadinski neprestano tinja pitanje: a morala mu je dati neki povod? Takva prevladavajuća klima dodatno se osnažuje kad je nasilnik u pitanju poznati sportaš poput Denisa Buntića ili nogometaša Masona Greenwooda. Pored “imuniteta” sportskih idola i uspješnih muškaraca kojima će se progledati kroz prste dio priče je i uvijek navodni ženin skriveni motiv kad je riječ o takvim vezama.

Koliko kratko traje period javnog zgražanja najbolje i najtragičnije su demonstrirala događanja proteklog tjedna. Tek nešto više od mjesec dana prošlo je od ubojstva Nizame Hećimović u Gradačacu, koju je – zajedno s još troje ljudi – usmrtio njen nevjenčani suprug, Nermin Sulejmanović. Između vala prosvjeda protiv femicida koji su tijekom kolovoza okupirali javni prostor Bosne i Hercegovine, ali i regije, i današnjeg dana stala su nova dva šokantna događaja u datoj domeni.

Prvi je ubojstvo radnice u pekari u Zavidovićima, koju je prema neslužbenim informacijama ubio “ljubomorni partner”. A onda je, praktički istog dana, izašla vijest o brutalnom slučaju obiteljskog nasilja u Ljubuškom, gdje je bivši hrvatski rukometni reprezentativac Denis Buntić fizički napao i pretukao svoju suprugu Klaru. Ona se od najgoreg scenarija spasila bijegom iz kuće, a ishod svega je tek zabrana pristupa koju je sud u Ljubuškom – na kojem su zaposleni najbliži članovi Denisove obitelji – izrekao pomahnitalom nasilniku prije nego što će ga pustiti da se brani sa slobode.

Očajnička potraga za povodom

Val novih, šokiranih reakcija na Buntićevu po svemu sudeći dugu povijest nasilja presjekao je očekivani izljev patologije pažnje željnog člana klera, pater Ike Mandurića, koji je ipak simptomatičan po tome što u svom istupu kanalizira širi sentiment patrijahalnog pristupa problemu femicida. Ukratko, taj kut podrazumijeva da se od nasilja treba ograditi tek po službenoj dužnosti prije nego što se pređe na pravo “pitanje”. A ono je naprosto potraga, očajnički lov za sigurnim “povodom” koji je Klara – kao i sve zlostavljane žene – morala “dati” nasilniku, testirajući muško “strpljenje”. Vezano na to se obično, kao i sada, ističe kako su određeni materijalni luksuzi “dokaz” da, eto, žena ipak nije dugoročno nezadovoljna u odnosu, te da nekakvom uvrnutom dedukcijom skupa torbica obavezno dovodi do zaključka kako je vjerojatno materijalnom ucjenom generirala “mir u kući”.

No, dok su to sve nažalost standardni simptomi nasilničke pandemije s mačo-kulturom kao nultim pacijentom, slučaj Buntić u svojoj šokantnosti nosi i specifični kut pristupanja. Činjenica da se radi o (bivšem) uspješnom profesionalnom sportašu, k tome onom koji je bio dio memorabilne generacije hrvatskih rukometaša i koji u svojim vitrinama – između bombi, zolja i automatskog oružja – ima i pet medalja s najvećih natjecanja praktički je u potpunosti preuzela inicijalno izvještavanje o slučaju. Čak su i neki liberalni komentatori, prije no što su se dozvali kakvoj-takvoj pameti, pri preispitivanju odluke suda da se Buntića odmah pusti na slobodu koristili konstrukcije poput “pa makar bivšeg rukometaša”, što bi valjda značilo da je on kao trofejni sportaš podložan nešto drugačijem javnom – i zakonodavnom – tretmanu. Ono što je najgore je pak da u tome dijelom ima i nehotične istine.

Rehabilitacija Masona Greenwooda

Samo par dana prije Buntićevog čina na drugom kraju Europe, u Španjolskoj, jedan je takav mladi sportski idol zaigrao na svojoj prvoj utakmici nakon više od godine i pol dana pauze. Mason Greenwood nije pretrpio nekakvu izrazito tešku ozljedu, već je ponajbolji akademac Manchester Uniteda u posljednjih 10-ak godina s terena izbivao zbog sudskog procesa, nakon što je krajem siječnja prošle godine uhićen zbog slučaja nasilja nad svojom partnericom. Jednako kao što je Klara Buntić morala pritajeno snimati čin napada svog supruga kako bi, suludo, imala dovoljno dokaza da se nasilje zaista i događa, tako je i Greenwoodova partnerica u javnost pustila šokantne i gadljive scene, u kojima Masona, već vidljivo ozlijeđena, preklinje da je ne prisiljava na seks. Njegov je odgovor na to bio da ga “nije briga” za njene želje, a zatim joj nastavlja prijetiti kako će “vidjeti što će se dogoditi odgurne li ga još jednom”.

Greenwoda je odmah nakon privođenja i podizanja niza optužnica protiv njega – uključujući one za seksualni napad, nanošenje tjelesnih ozljeda te “nametljivo ponašanje” – Manchester United suspendirao na neodređeni period. Osim toga mu je i niz sponzora otkazao suradnju, uključujući i naročito lukrativni ugovor koji je imao s Nikeom, dok ga je popularna franšiza sportske simulacije FIFA uklonila iz svih svojih izdanja. Međutim, sud je Greenwooda pustio da se brani sa slobode, samo da bi onda u listopadu prošle godine ponovno priveden zbog pokušaja kontaktiranja oštećene i utjecaja na nju. A onda je, u veljači ove godine, slučaj naprasno odbačen zbog povlačenja ključnih svjedoka iz procesa. Unitedova reakcija uslijed podijeljenih stavova zaposlenika oko njegove rehabilitacije u prvoj momčadi bila je potpuno bizarna i uznemirujuće populistička; klub je, naime, prepustio tobože odluku o nastavku suradnje njihovoj ženskoj ekipi, da bi na temelju njihovog glasovanja legitimirali odluku valjda donešenu iz “oštećene” perspektive.

Taj slučaj zorno ilustrira specifičnost situacije u kojoj je nasilnik bogati sportski idol. Korporacije su se, u strahu od prozivki, nevoljko uhvatile prvoloptaških rješenja kako bi tek odagnale poveznicu sa slučajem, dok je klub usmjerio reakcije euforičnih navijača u potpunosti na ionako neujednačeno podržavanu žensku ekipu. A reakcije su, baš zato što se sudbina jedne mlade žene ocrtava kroz javnu perspektivu njenog nasilnika, uznemirujuće. Kombinacija mačo kulture koja je itekako prisutna i dalje u onoj sportskoj, i čiste idolatrije, odnosno, kompetitivnosti, ubojita je za bilo kakav trezven pristup tom ogromnom problemu. Iako je bjelodano da je Greenwood iskorištavao svoj utjecaj i financijsku moć da u potpunosti okrene slučaj u svoju korist, puka informacija da su optužbe odbačene nije u navijačko-sportskoj javnosti procesuirana nikako drugačije osim da je u pitanju novi dokaz koliko razmažene žene posežu za raznim metodama “ucjena”.

Učinak sportskog sustava

Učeni na “biološku hijerarhiju” kroz idoliziranje snažnih i uspješnih muškaraca u sportu, mladi ljudi održavaju pogled na nečiji karakter tek kroz sreću koju im je pojedinac donio kroz rezultate, bilo omiljenoj momčadi, bilo individualno kao figura kojoj se dive. Zablude sežu do razine deluzije: jer ako je “procjena” postavljena između Greenwooda koji svojim talentom donosi uspjehe omiljenoj momčadi, i Greenwooda koji kao razmažena zvijezda mlati ženu jer mu ne da što želi, onda je jasno što dominantna kultura pretpostavlja. Zato se i slavljenički dočekala odluka o odbacivanju optužnice, baš kao što se i slavodobitno reagiralo na odbacivanje optužnica za silovanje protiv globalnog idola, Cristiana Ronalda. To postaje jedini bitan aspekt priče: što nasilnici predstavljaju u datom kontekstu, a ne tko su oni zapravo. A same zvijezde su kao nasilnici tek nuspojava te toksične kulture koja od njih i čini bogate i razmažene zvijezde.

Zato se sada i slučaj Buntić gleda kroz prizmu njegovih sportskih uspjeha i slike njega kroz sretne i euforične trenutke koje je donosio naciji dok je s reprezentacijom brao medalje. Bivša atletičarka, Ivana Brkljačić, u svom je javnom istupu napomenula kako “sustav sporta nije kriv što je prebio ženu i što posjeduje ilegalno oružje”, objašnjavajući stav činjenicom da taj isti sustav zakazuje po pitanju brige o bivšim sportašima i “prilagodbi na život nakon karijere”, što je i pogrešno i kontradiktorno. Sustav sporta nije dužan pomagati odrasloj osobi da se “prilagođava životu nakon karijere”, ali indirektno od sportaša proizvodi ljude koji su, eto, spremni prebiti ženu. Uostalom, slučaj bivšeg nogometnog reprezentativca Ognjena Vukojevića to najbolje prikazuje u domaćem kontekstu: njega je početkom 2020. supruga prijavila zbog prijetnje smrću u alkoholiziranom stanju, ali je isto tako tu prijavu naknadno i odbacila. Vukojević je tada inače uredno obnašao dužnost izbornika U20 selekcije, baš kao što je naknadno obnašao druge dužnosti u reprezentaciji.

Hrvatski nogometni savez se tada sakrio iza sintagme “obiteljskog slučaja”, baš kao što je i sada službeni stav Hrvatskog rukometnog saveza da je “jedino što znaju ono što su prenijeli mediji”, a to je “privatna i obiteljska stvar, u koju Savez ne može ulaziti”. U prijevodu sport nas uči da je dobro dok se “pičke” muškim predstavama razbijaju protivničkim ekipama, ali se u eventualno širenje te domene na nevine ljude i svakodnevnicu ne ulazi. To je, zna se, ipak pičkasto.

SANDžaklija preporučuje

Šta naši urednici čitaju, gledaju i slušaju svake hefte. Prijavite se za Heftični Bilten i nikad više ne propustite velike priče.

Čitajte više

Search

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

Search

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.