Pećina koju su filozofi zaboravili

Sve sve dok nas stradanja, nesreća i smrt makar jednog jedinog čovjeka ostavljaju ravnodušnim, nema nam izlaska iz najcrnje i najgrđe pećine! Pećine Bezdušnosti.
Ilustracija: Berenice La Ruche
Ilustracija: Berenice La Ruche
Novo!
Close
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

U ponedjeljak naveče,  18. septembra, iz pećine Mordža, u planinama Taurusa, Turska, uspješno je spašen SAD speleolog Mark Diki. Operacija spašavanja trajala je punih devet dana – sve do srećnog ishoda koji je izmamio uzdah olakšanja više stotina miliona ljudi iz EU i SAD, koji su na TV ekranima  svakodnevno pratili ovaj krajnje složen poduhvat.

Drama je počela kada se poznati speleolog iznenada ozbiljno razbolio, u tijesnim lavirintima ove treće najdublje pećine u Turskoj. Diki je imao žestok napad gastrointestinalnog krvarenja, opasnog po život, a što je najgore, napad ga je zadesio na dubini od  1.200 metara, odakle je jedva mogao doprijeti signal mobilnog telefona. Do te tačke u trećoj najdubljoj pećini u Turskoj i jednoj od najdubljih u svijetu, moralo se proći kroz vrlo komplikovan sistem strmih i tijesnih prolaza i veliki broj vertikalnih tunela.

U spašavanju se angažovala međunarodna javnost. Preko 200 profesionalnih spasilaca iz 10 zemalja, uključujući i timove speleologa sa prostora nekadašnje Jugoslavije, morali su rješavati stotine situacija da bi imobiliziranog Dikija, čvrsto uvezanog za nosila, provukli, sistemom užadi i čekrka, kroz tjesne sekcije i izvlačili kroz duge vertikalne tunele, koji se u planinarstvu nazivaju “dimnjaci”. Razumljivo, jer ova ista geološka formacija u speleologiji vodi u dubinu, dok u planinarstvu vodi u visinu!  Izvlačenje Dikija do ulaza/izlaza u pećinu, završnih 400 metara vertikalno, bio je najzahtjevniji i najsloženiji dio spasilačke misije. Trajao je puna dva dana i angažovao je 90 vrhunskih profesionalaca. Zahvaljujući modernoj tehnologiji bez koje bi ovaj poduhvat bio nemoguć, požrtvovanosti, sposobnostima i poznavanju svih speleoloških tehnika prolaska kroz najkomplikovanije sekcije ove pećine, elitnog dijela ekipe spasilaca, misija je završila uspješno a Mark Diki je preživio.  Tokom svih tih devet dana, vijesti o spašavanju bile su naslovne top teme na svim mejnstrim medijima i na najgeldanijim TV kanalima u zemljama EU i u SAD.

Istovremeno se odvijala druga drama, koja je prerasla u tragediju neuporedivo većih razmjera, od one u koju se mogla pretvoriti (ali srećom nije), akcija spašavanja jednog čovjeka. Prema saopštenju organizacije Crvenog Polumjeseca, u poplavama  izazvanim pucanjem dvije brane u Libiji, u području grada Darmah (pogrešno transkribiranog prema engleskom izgovoru – Derma) na Sredozemnom Moru,  potvrđena je smrt više od 11.500 muškaraca, žena i djece.  Vijesti o ovoj ogromnoj katastrofi po pravilu su bile sasvim kratke i nalazile su se na kraju informativnog  programa. Ni jedna međunarodna akcija spašavanja nije pokrenuta. EU je izdvojila sumu od 5.2 miliona eura u humanitarnoj pomoći.

Pećina Mordža je paradigmatična za dijagonozu savremenog stanja u svijetu. Pećina je oduvijek bila veoma moćna alegorija.  Čest motiv u djelima najvećih svjetskih proznih pisaca i pjesnika, inspirrisala je i mnoge slavne filozofe.  U toj imaginarnoj speleologiji, najučuvenije su dvije filozofske alegorije pećine. Prva i  hronološki i po uticaju koji je izvršila,  jeste Platonova pećina. Budući da je riječ o pećini u kojoj ljudi žive u mraku i prividu za koji   vjeruju da su jedina istina, možemo je nazvati i Pećina Zabluda. Draga pećina je ona koju je Frensis Bekon nazvao  idola specus –   pećina ličnih uvjerenja svakog čovjeka uzdignuta u nivo idola iz koje se niko ne usuđuje izići, jer se svako klanja samo svom idolu.  Budući da to izaziva strah od izlaska iz sopstvene pećine na otvoreni prostor dijaloga sa drugačijim uvjerenjima,   Bekonovu pećinu možemo nazvati Agorafobična Pećina (agora – gradski trg, mjesto javnog okupljanja). Međutim, postoji i treća pećina koju su filozofi zaboravili. Ona u kojoj borave ljudi vođeni samo svojim interesima, koju možemo nazvati Pećina Bezdušnosti.

Možda će jednog dana čovječanstvo iz Platonove Pećine Zabluda konačno izići na sunčevu svjetlost istine. Mogli bismo jednog lijepog dana izići i iz Bekonove Klaustrofobične Pećine, na otvoreni Trg dijaloga, bez straha od drugačijih shvatanja i dalekih vidika. Ako se to nekada desi, velika će to biti pobjeda nad dva, od naša tri najveća poroka: nad porokom neznanja i porokom straha. Velika ali uzaludna pobjeda ako ne iziđemo i iz one treće pećine i ne pobijedimo naš najveći porok: porok bezdušnosti.   Sve sve dok smo bezdušni, dok nas stradanja, nesreća i smrt makar jednog jedinog čovjeka ostavljaju  ravnodušnim, nema nam  izlaska iz te najcrnje i najgrđe  pećine!

Heftični bilten

Nikad više ne propustite veliku priču od Sandžaklije. Prijavite se za Heftični Bilten i svake hefte primajte e-mail s pričama koje morate pročitati.

Čitajte više

Search
Search

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.