Švedska teorija ljubavi

Ilustracija: Teodor Hristov
Ilustracija: Teodor Hristov
Stvari koje ne budeš mogao završiti novcem, završi ih s još novca.
Novo!
Close
Sačuvajte članke sa nalogom

Nakon što se prijavite preko Cafe Sandžak, možete sačuvati priče i lako ih pregledavati kasnije na bilo kojem uređaju.

Ovaj članak može da se sluša Poslušajte tekst koji slijedi u nastavku

Tako se zove film, dokumentarac. Švedska teorija ljubavi.

Neću ga prepričavati, neću skretati pažnju na detalje iz filma koje jeste moguće izdvojiti kao samostalne priče. Naglasiću da je film okular usmjeren na čovjeka kao pojedinca, i tretiranje njegovog bivstvovanja u odnosu na porodicu, u odnosu na društvo, državu, sistem. Film je priča o tome kako je put do pakla zaista popločan najboljom namjerom. Odgovor na onu sliku što je neko vrijeme kružila internetom: prazna stolica pa podno nje jeftini citat da svako bira šta je za njega samoća – sloboda ili usamljenost. Film je istinit, i jeziv.

Nisam roditelj, ali sam blisko kroz tuđa iskustva, roditeljska, ispratila da je dežurna namjera svakih mame i tate, osposobiti dijete za samostalan život. Ideja samostalnog djeteta već je odavno odmakla od svojeg embrija finansijske neovisnosti, ta neovisnost nekako podrazumijeva da će se desiti. Po završenim školama, s prvim poslom, to je to. Potomka skidaju s kućnog budžeta, a sve usput što je tokom života pokupio kroz kuću samo je dobrodošlo – da umije spremiti neki fini domaći obrok jer dodijaće suha, kupovna hrana; da je vješt sa sijalicama jer svijeća i nije baš neko dugoročno rješenje; da na toliko stepeni prilagodi tačno obrtaja, ali treba paziti koje su tkanine osjetljive pa ih je ipak bolje oprati na ruke. Šta razdvojiti pri pranju da ne oboji svijetle peškire i plahte. Agresivna samostalnost na bilo kojem frontu ne pita za spol.

Sve te i još mnoge tehničke stvari života, kad ih savladaš postanu navika. Sad ih umiješ i ne moraš više čekati da neko to uradi za tebe, jer niko i neće. I ne treba. Kad se razboliš, prva gripa će biti najteža, jer si nepripremljen. Proći će, ali bez pileće supe, čaja, svježeg voća i ljekovitih obloga. Drugu ćeš već dočekati u pribavljenoj farmaciji i ozdravićeš nazor. Moraš, jer za kuhanje, korpe prljavog veša, sijalice, smeće, račune, prašinu, ne treba ti niko, osposobljen si za samostalan život pa izvoli. Iz old school gripe u postmodernu bolest.

Stvari koje ne budeš mogao završiti novcem, završi ih s još novca.

Za vrijeme trajanja drugog mandata Baracka Obame, Michelle i on dali su zajednički intervju za magazin People. Intervju je zamišljen kao odmicanje od svake politike. Isti je trebalo da ogoli, otkrije sve ljudsko u predsjedničkom paru. Amerikance, naciju koja pod american dream misli kuću u predgrađu, zlatnog retrivera, djecu komada dva, posao od 9 do 17, nedjeljni roštilj, zanimalo je kako porodica Obama živi svoj san u poznatom zdanju. Kroz taj intervju, prije nego je objavljena autobiografija Michelle Obama Becoming, saznali smo da u Bijeloj kući osim osnovnog (hrana, smještaj), Obame imaju ono dopunsko osnovno (stomatologa, frizerske i kozmetičke usluge, liječnika), luksuz zlatnog kaveza (restoran opremljen za pripremu svakog jela iz bilo kojeg dijela svijeta, fitness trenera, ozbiljnu biblioteku), i još ponešto tako suživotno što nama svakodnevnima podrazumijeva da mislimo o tome kao o posebnoj destinaciji i satnici u organizaciji dnevnih obaveza, sedmičnog rasporeda. Obame su u sklopu Bijele kuće imali i svoje urede – njima su uskraćeni jutarnji carpooling i predvečernji traffic jam. Jedino za šta nisu bili osakaćeni u dnevnoj varijanti jeste odlazak u školu – Sasha i Malia su tokom osam godina, svakodnevno, uredno pohađale nastavu. Oboje su, Barack i Michelle, na kraju intervjua priznali da uopće nije jednostavno živjeti takav format svakodnevnice sve i kad imate u sopstvenom domu stvari na dohvat ruke, na pucanje prstima. Any kind of service at your service.

U najekstremnijoj formi, nemogućnost da djelujem na život tokom onih dana kad me snađu golema lijenština i mrskoća, i dalje vjerujem da su sve olakšavajuće okolnosti imanja roba na raspolaganju, zapravo jako naporne. Mene lijeno i mrsko brzo prođe, meni usluge nisu potrebne. Ja ih ne želim. Ali pomoć, ona čistokrvna pomoć kao čin razvijanja naše sopstvene, prave ljubavi da se uvijek podržava i njeguje razlika između sebe i drugih, to pozdravljam. Međuovisnost doživljavam kao disciplinu duhovne evolucije. Tako se šire sopstvene granice, a to iziskuje napor kroz činjenicu da odreći se vlastite samostalnosti i lagati da ne možeš nešto sam, to je teško. Jer, to znači zanemarivanje ličnih sposobnosti u korist tuđeg napredovanja i zadovoljstva. To je baš, to je baš teško.

Po isteku mandata i nekoliko godina poslije, još jednom je magazin People razgovorio bivši predsjednički par. Amerika se interesovala gdje su Obame sada, šta čine, kako provode vrijeme. Ovaj put, Michelle je pričala o svojim bosim stopalima na travi iza kuće u predgrađu. Cure su već u internatima koledža, u kući je tiho. Psi i Barack su ostarili, oni spavaju, on čita. Na kraju svoga odgovora rekla je ono što sam sebi uzela za najbolji savjet ikada: Yes, u can have it all but u can’t have it all at once. It takes time and it takes two.

Možda Šveđanima zato nije uspjelo, možda jer u odnosu na porodicu, u odnosu na društvo, državu, sistem, pa i format, potomci iz švedske teorije ljubavi u kojoj su bili do krajnjih granica iskomunicirani za samostalnost, u praksi su postali privjesci tehnologije, i vrhunac te neovisnosti izvještili do te mjere da su bez prethodnog dvoumljenja odlučili o aporiji s one slike što kruži internetom, i birali šta je za njih jeftini citat o samoći – skupa sloboda ili još skuplja usamljenost.

SANDžaklija preporučuje

Šta naši urednici čitaju, gledaju i slušaju svake hefte. Prijavite se za Heftični Bilten i nikad više ne propustite velike priče.

Čitajte više

Search

Slušajte audio izdanja magazina Sandžaklija

Search

HEFTIČNI BILTEN

Prijavom na Heftični Bilten slažete se sa Uslovima korišćenja i politikom privatnosti.